Dani hrvatskog filma kao da su zapravo počeli tek u četvrtak popodne: puna dvorana, dobra atmosfera i (napokon) hrpa dobrih filmova.
Prikazano je 18 kratkih filmova, od kojih je barem pola bilo vrlo dobro, a nekoliko i izvrsnih. Moj favorit je film “Terarij” Hane Jušić, film koji je na DHF stigao kao pobjednik “Kockica” Zagreb film festivala te kao nagrađeni na reviji studentskih filmova FRKA.
Opako frca sadizam
“Terarij” je priča o neuglednoj, fizički neprivlačnoj rođakinji ( Tena Cingel) koja pomaže bolesnoj baki, kod koje živi i njen rođak ( Tibor Knežević), antipatična danguba koja se nad rodicom psihološki iživljava. Riječ je o vjerojatno najboljem komadu filmske režije koji smo vidjeli dosad na Danima, filmu iz kojeg opako frca sadizam, zloća i prigušena seksualnost. Još dvije istaknute predstavnice “novog” hrvatskog ženskog vala predstavile su se novim naslovima. Sara Hribar prikazala je film “Od danas do sutra” koji je nastao kao dio “Zagrebačkih priča 2”, koji je možda i najbolji film tog omnibusa te dosad najbolji film ove redateljice. Ambijentiran u stan na dan dječjeg rođendana, film prikazuje međuodnos dvoje friško razvedenih supružnika ( Dijana Vidušin, Stjepan Perić) koji pred kćeri nastoje držati privid harmonije, ali ih tijekom buržujskog partija razdiru oprečne emocije. Film je jako “middle class”, što ljude kod nas neki put nervira, no dobro napravljen, precizan i fino nijansiran. Treća redateljica čiji se film dosta očekivao je Barbara Vekarić, koja je pred par godina zapalila festivale crnom rap-komedijom “Prva dama Dubrave”. Ovdje se Dubrovkinja Vekarić predstavila ambicioznijim, ali i manje uspjelim filmom, “Mali debeli rakun”.
Autobiografski po inspiraciji, Vekarićkin film zbiva se u Dubrovniku ratnog ljeta/jeseni ‘91 i prikazuje opsadu Dubrovniku iz perspektive djevojčice kojoj je život u skloništu s puno djece avantura. Ima tu i Johna Boormana i Terencea Daviesa, no dojma sam da je Vekarić zagrizla u izazov za koji još nije zrela.
Drama na setu
Od premijera, dva su filma posebno svraćala pozornost publike. Prvi od njih je “Ljepotan” Saše Bana. Ambijentiran u filmski studio tijekom snimanje nekakve reklame, “Ljepotan” je priča o asistentici na setu (Marina Redžepović) koja je zadužena za organiziranje statista.
U jednom trenutku, ona uoči da je među statistima i njen posesivni, podeblji dečko ( Nikša Butijer) koji nije mogao izdržati, a da je ne obiđe. Problem nastaje kad junakinja dobije zadatak - treba razdvojiti statiste na ljepše i mlađe koje će smjestiti u prvi red, te starije i ružnije koji će ispunjavati pozadinu kadra. Ta tričava mizanscenska tehnikalija otvorit će pravu malu bračnu dramu koju Ban rješava filmski vješto i gotovo bez dijaloga.
Što je u kutiji
Drugi film je “Balavica”, kratki film Igora Mirkovića nastao po priči Olje Savičević. Ambijentiran u ljetni Split, na vrhu vrućeg nebodera, film priča o djevojčici u pretpubertetu ( Đana Gudelj) koja se zagledala u naočitog susjeda barabu (Marko Boljat) kojeg pak zanimaju starije cure. Film ima sjajnu atmosferu uzavrelog ljetnog grada, fino ocrtava adolescentsko buđenje seksualnosti, a glavna glumica-naturščik ujedno je i dječje nevina i glamurozna. Ostatak kasta - sačinjen od djece i jedne starice - nešto je neujednačeniji i zna zagrebati krivom notom.
Treba spomenuti i film “Kutija” Nebojše Slijepčevića. U prvoj sceni vidimo beogradskog glumca Marka Nikolića kako zagrebačkim ulicama nosi zapakiranu kutiju. Ulazi u kafić i zamoli barmena ( Rakan Rushaidat) da je pričuva na šanku, dok ne ode u grad kupiti cipele. Kutija na šanku uskoro se pretvori u “mc guffin” koji u kvartovskoj birtiji na površinu izvuče svu paranoju, ksenofobiju i dvoličnost. “Kutija” je dobar high concept kojem u završnici fali izbrušenosti.