Cannes: Redatelj ‘Babela’ se vratio na velika vrata

Meksikanac Alejandro Gonzalez Inarritu ušao je na velika vrata u svjetski film u Cannesu 2000., s debitantskim filmom “Pasja ljubav”. U međuvremenu je napravio holivudsku karijeru, razišao se nakon “Babela” sa svojim scenaristom Guillermom Arriagom, a čini se da je razlaz pogodovao obojici. Arriaga se s promjenjivim uspjehom dao u režiju, a Gonzalez Inarritu se vratio u Cannes s možda najzrelijim filmom karijere.

Barcelona Treći svijet

Smješten u Barcelonu, Gonzalezov “Biutiful” bavi se sudbinom sitnog švercera Uxbala (Javier Bardem) koji za proviziju nalazi posao ilegalnim imigrantima. Na početku filma, Uxbal doznaje da ima uznapredovali rak. Suočen sa smrću, mora se pobrinuti za dvoje djece jer im je majka manično-depresivna. Uxbal reminiscira odnos s ocem koji ga je napustio kad je bio dijete i pobjegao u političku emigraciju. Vizualno moćan, Gonzalezov film prikazuje Barcelonu daleko od one “Vicky i Cristine”, grad tijesnih i prljavih stanova, sweat-shopova u kojima Kineskinje za sitniš šiju lažne Vuittone a Senegalci ih prodaju na Ramblasu.

Prenasilan i prazan

“Biutiful” je uspjeli Inarrituov povratak na početak, na duh i ritam “Pasje ljubavi”, te od ozbiljnijih kandidata za nagrade do sada. To se ne može nažalost reći za drugi film u konkurenciji, “Gnjev” Takeshi Kitana. Kitanov film dobro je izrežiran, ali konvencionalan i ekscesno nasilan film o sukobu dva klana yakuza. Izvan konkurencije, najviše pažnje privukao je novi film ludog novovalovskog genija Jean-Luca Godarda. Znajući Godardovu maoističku prošlost, ne treba se čuditi što se priključio općem političkom trendu projektom “Film socijalizam”.

Godardova ironija

Ipak, od Godarda ni ovaj put ne treba očekivati koherentni politički ekspoze. Smješten na kruzer koji putuje Mediteranom (Palestina, Aleksandrija, Napulj, Odesa) film je metatekstualna igra, niz zakučastih asocijativnih prizora koji ironiziraju Europu, turizam, bankarstvo te komentira povijest zapadnog kruga, dok u filmu stariraju Patty Smith, Joan Baez i filozof Alain Badiou. Opet kod starog imate osjećaj da vas perfidno vuče za nos, a onda iz tog kaosa bljesne iskra oštroumne ironije.