1936. - 2018.

BOŽIDAR SMILJANIĆ Na jednom od najboljih filmskih nastupa uopće nije potpisan, a veliku karijeru zaključio bravurom u 'Ustavu RH'

 

Vjerojatno nisam jedini koji je bio poprilično zbunjen filmom Slovenca Žige Virca “Houston, imamo problem!”. Ne zbog luckaste teze da je Josip Broz Tito prevario Amerikance lažnim nuklearnim programom i zatim im desetljećima izbjegavao vratiti ono što su mu neoprezno platili, nego zbog pojave starijeg sijedog gospodina u kolicima koji nam je predstavljen kao Ivan Pavić, umirovljeni zrakoplovni inženjer.

Zakleo bih se da je to naš Božidar Smiljanić, ali zašto nije najavljen kako spada nego je pisalo da su u glavnim ulogama Tito, J.F. Kennedy i Richard Nixon. Pogledao sam i odjavnu špicu - i opet ništa. Zagonetka je razriješena na 16. danima slovenskog filma, gdje je nagradu za najbolju mušku ulogu dobio upravo Smiljanić, i to za taj pseudo dokumentarac. Ironija je da mu je to bio jedan od najboljih filmskih nastupa i da za njega uopće nije potpisan. U to vrijeme je već ostao bez nogu koje je izgubio zbog tromboze, no poslije je uslijedila još jedna sjajna uloga, ona u filmu “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića, u kojoj je igrao starca ustaških opredjeljenja, iznerviranog što mu je sin transvestit, a nije mu smetalo tom prigodom pokazati i svoj fizički hendikep.

Prizor iz filma 'Ustav RH'

Prošla je godina za njega bila posebno značajna, jer je najprije dobio nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a zatim i nagradu Fabijan Šovagović“ Hrvatskog društva filmskih redatelja, koju dodjeljuju najznačajnijim domaćim filmskim glumcima.

Sinji galeb

Jesu li pogriješili? Kad bismo napravili usporedbu između njegovog kazališnog, televizijskog i filmskog opusa, ovaj potonji se čini nekako najkrhkijim. U početku to tako i nije izgledalo, kao 16-godišnjak dobio je jednu od glavnih uloga u popularnom filmu za mladež “Sinji galeb” Branka Bauera, igrao je uz Suada Rizvanbegovića, kasnijeg direktora Croatia osiguranja, Tihomira Polaneca i Radovana Vučkovića, glumio je u zagrebačkom Pionirskom kazalištu i nakon uspješne premijere filma upisao odsjek glume na Kazališnoj akademiji. Već na četvrtoj godini Kosta Spaić angažirao ga je za predstavu “Dnevnik Ane Frank” i otad je sve do 1973. stalni član Zagrebačkog dramskog kazališta, današnje Gavelle. Nastupao je u njihovim prestižnim predstavama, gledao sam ga kao gimnazijalac u “Pticama bez jata” Duška Roksandića, a na filmu su ga u tom razdoblju uglavnom ignorirali (izuzev epizoda u “Kozari” i “Bitki na Neretvi”, dva partizanska spektakla u režiji Veljka Bulajića).

No zato je na televiziji bio velika zvijezda, gotovo da nije bilo drame Televizije Zagreb u kojoj se nije pojavljivao, uglavnom je tumačio odrješite, autoritativne, ne baš simpatične tipove, a posebnu popularnost pribavile su mu serije “Kapelski kresovi” (uvjerljivo je odigrao pukovnika Tugliusija iako nije imao pojma o talijanskom) i “Putovanje u Vučjak” (satnika Juraja Ratkovića smatra jednom od svojih najboljih uloga).

Početkom sedamdesetih predavao je glumu na zagrebačkoj akademiji, a zatim su počela njegova kazališna lutanja: od 1973. do 1974. vodio je dramu u HNK Osijek, bio slobodni umjetnik, glumio i u Teatru &TD, da bi se od 1978. do 1984. ustalio u zagrebačkom HNK, gdje je jednu godinu bio i direktor marketinga. Čak je 1983. dobio Sterijinu nagradu na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, čime se mogao pohvaliti tek mali broj hrvatskih glumaca. Njegovu preciznu biografiju možete pronaći na web portalu www.imdb.com, naime, napisao ju je on sam, naveo je i da se pet puta ženio (druga mu je supruga bila Milka Podrug-Kokotović) te da je visok 1,75 m. Uzgred, rođen je 20. rujna 1936., istog dana i mjeseca kad i potpisnik ovog teksta.

Sočne epizode

U hrvatskom filmu bi mu se zalomila poneka sočna epizoda (antipatični urednik u “Novinaru” Fadila Hadžića), međutim, karijera u tom mediju mu je procvala kad se u Jadran filmu snimalo sve više koprodukcija. Pogodovalo mu je što od sredine osamdesetih više nije imao stalne kazališne angažmane, odlično je govorio engleski, posebno dobro izgledao u uniformama, pa je igrao čak u tri filma hongkonške mega zvijezde Jackiea Chana djelomično snimljenima u nas, u dva izdanja “Božjeg oklopa” i “Velikoj gužvi u Hong Kongu” (“Projekt A broj 2”). Poduzetni Kinez tijekom jednoga već bi snimao scene i za druge filmove, a Smiljanić mu je uvijek bio pri ruci. U “Velikoj gužvi u Hong Kongu” jasno vam je da su Smiljanićeve scene snimane dok se radilo na “Božjem oklopu”.

Nanizao je toliko uloga u toj vrsti filmova da su ga zvali “kralj koprodukcija”, no kako i sam kaže, kad su po Hrvatskoj od 1991. počeli nicati balvani, stranci su počeli izbjegavati Jadran film. Njemu to nije tako teško palo, jer je prihvaćao i epizode na filmu i televiziji, a i bio je neizmjerno obrazovan i radišan. Uredio je i priredio za tisak “Naglasni sustav standardnog hrvatskog jezika” Bratoljuba Klaića, zapravo akcentološki priručnik, no sam baš nije bio oduševljen štokavskim, smatrao je da bi svatko morao govoriti onim dijalektom koji je svladao u djetinjstvu. Pogotovo je to važno za glumca, sve drugo odmah se prepozna kao naučeno.

Umro je u subotu ujutro nakon kraće bolesti u 82. godini. Ostvario je oko 100 kazališnih i 80-ak filmskih i televizijskih uloga, povremeno i režirao, pisao eseje o glumi, a autor je i dva romana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:47