'BOHEMIAN RHAPSODY' Konzervativan i pitom film o jednom poprilično ekscesnom i radikalnom umjetniku

U filmu “Bohemian Rhapsody” postoji scena u kojoj frontmen i ideolog “Queena” Freddie Mercury pokušava uvjeriti muzičkog producenta Raya Fostera da uloži novac u njihovu glazbu. “Mi smo odbačeni, drukčiji, neprilagođeni”, objašnjava mu Mercury, “mi smo ljudi koji nisu nigdje i ni od koga prihvaćeni. Upravo zato, svi slični nama slušat će našu glazbu.”

Navedeni monolog možda doista drži vodu kao interpretativni okvir za povijest grupe Queen. Njihova pompozna, prekomjerna, barokna i transgresivna muzika možda doista jest glazba koju su oni koji nisu bili prihvaćeni pravili za one koji i sami nisu prihvaćeni. Kad je, međutim, riječ o filmu “Bohemian Rhapsody” redatelja Bryana Singera, taj interpretativni okvir baš i ne drži vodu. U filmu “Bohemian Rhapsody” - naime - neprestano se govori o Mercuryju i queenovcima kao izopćenima, marginaliziranima i neprihvaćenima.

Ali, kad se s riječi pređe na filmski zaplet i radnju, stvari stoje bitno drukčije. “Bohemian Rhapsody” najednom se pretvori u film o čovjeku i umjetniku kojeg 134 minuta svi objeručke prihvaćaju. Prihvaćaju ga prijatelji, cura i bend, prihvaća ga biznis, prihvaća ga publika, da bi ga u srceslamajućem finalu prihvatili čak i konzervativni mama i tata.

Filmski projekt “Bohemian Rhapsody” zamišljen je još početkom ovog desetljeća kao biografski film koji će kroz životopis Farrukha Bolsare (alias Freddiea Mercuryja) ispripovijedati i povijest nastanka i uspona grupe Queen. Kako je od samog početka bilo jasno da će glazbeni “biopic” ovisiti o pravu na korištenje glazbe, bitnu riječ u projektu imali su preživjeli članovi benda. To je u neku ruku i usmjerilo povijest projekta. Sasha Baron Cohen - koji je trebao izvorno glumiti Mercuryja - napustio je projekt jer mu se nije sviđalo što je film odviše čedan. Na projektu su se izmjenjivali brojni redatelji.

Na koncu, filma se latio holivudski redatelj i tvorac brojnih superherojskih filmova Bryan Singer. Ni on - međutim - nije na filmu ostao do kraja. Uslijed niza sukoba, napustio je set filma dva tjedna prije kraja snimanja, pa je produkciju dorežirao “igrač s klupe” Dexter Fletcher. Kako - međutim - po sindikalnim pravilima nije dopušteno režijski kredit uskratiti redatelju koji je film započeo, Singer je potpisan kao jedini redatelj filma koji nije ni dovršio, ni izmontirao.

“Bohemian Rhapsody” je - ukratko - film oko kojeg je sve vrijeme bilo mnogo problema. Ti se problemi u završenom filmu, treba reći, i vide.

Singerov film prati povijest Mercuryja i grupe Queen od 1970. pa do Live Aida 1985. Na početku, film prikazuje mladog Bolsaru (Rami Malek) koji se upoznaje s ostatkom budućih queenovaca. Opisuje rane početke benda i formiranje njihova glazbenog stila. Film se bavi sukobima unutar benda i Mercuryjevim nesretnim pokušajem da sazida solo karijeru. Istodobno, film prati i Mercuryjeve osobne muke: vezu i brak s Mary Austin (Lucy Boynton), dugu borbu sa zatomljenom homoseksualnošću te priznanje homoseksualnosti koje ubija taj brak.

Film se stidljivo bavi i Mercuryjevim raskalašenim godinama te prikazuje njegovu vezu s osobnim asistentom Paulom Prenterom (Allen Leech), čovjekom kojeg film nedvosmisleno prikazuje kao belzebuba. U McCrackenovoj verziji, Prenter je Mercuryja izolirao od ostatka svijeta, otuđio od benda i bivše žene, filtrirao mu informacije, te – na koncu - javnosti odao njegov promiskuitetni životni stil. U filmu će ta katarza uroditi dobrim: Mercury će se vratiti bendu, početi živjeti monogamno i čedno, queenovci će se bratski pomiriti i jedni drugima priznati zasluge, a Mercury će im odati da je smrtno zaražen AIDS-om. Finale tog novog bratstva bit će 20-minutni nastup na Live Aidu.

Podrobniji poznavatelji povijesti Queena za početak će uočiti da McCrackenov film (pre)slobodno vršlja po kronologiji “smještajući u period prije Live Aida događaje koji su se zbili kasnije, te podređujući redoslijed dramaturškoj efektnosti. To “sitno laganje” samo po sebi ne bi bilo problem. Problem je što se McCraten i Singer takvog laganja laćaju u problematične svrhe. Ono, naime, služi tome da bi život jednog nepočešljanog i kontroverznog umjetnika što više nalikovao konzervativnoj šećerlemi.

Volio čovjek ili ne Mercuryja i Queen, jedno im mora priznati. Njihova muzika i njihov javni nastup imali su nešto ekscesno, opasno, namjerno kičasto, namjerno konfrontirano “dobrom ukusu” i konzervativnim vrijednostima. Ako postoje umjetnik i bend koji do srži zaslužuju etiketu queer, onda su to bili Mercury i Queen. Mercury je takvu umjetnost stvarao, tako je i živio, pa je tako i umro.

Stoga je žalosno vidjeti biografski film o tako ekscesnom i radikalnom umjetniku koji je tako konzervativan i pitom. Užasnutost javnog mnijenja queer estetikom benda tek je natuknuta. Sukobi unutar grupe prikazuju se kao benigne prepirke. Jedina emotivna veza u Mercuryjevom životu kojoj se posvećuje pažnja je ona jedina heteroseksualna. Premda je Mercury bio čovjek koji je živio blago rečeno raskalašeno, u biografskom filmu o njemu nema - doslovce (!) - ni jedne jedine erotske scene.

Na koncu, film završava trijumfom najkonzervativnije poimanih “obiteljskih vrijednosti”: Mercuryja i njegovog ljubavnika na kolač i čaj prime konzervativni perzijski mama i tata. Sretan što je nastupom na Live Aidu učinio dobro djelo, pater familias obznanjuje svom seropozitivnom sinu razmetnom da je ispunio njegove etičke standarde.

Možemo zamisliti kakav bi film o Fredu Mercuryju snimio - da ga je snimio - Mercuryjev generacijski i identitetni suputnik, pokojni Derek Jarman. Možemo zamisliti u kakvom bi smjeru “Bohemian Rhapsody” odveli Alex Cox ili Ken Russell. Možemo pretpostaviti kakvu bi inteligentnu demontažu na tu temu snimio Todd Haynes, čovjek koji je inteligentnim filmskim esejima obradio karijere Boba Dylana i Davida Bowieja.

No, producenti filma i preživjeli queenovci očito nisu htjeli takav film. Nisu htjeli film koji bi i po čemu bio nalik njihovoj glazbi. Transgresivni i zubati muzičari dali su o sebi snimiti konformistički i bezubi film, film koji izgleda kao pokušaj da se Mercuryja i Queen proda pokojnoj Margaret Thatcher. Rezultat je nepotreban i tužno bezličan film.