VEĆI OD POZORNICE

Bio je komičar prerušen u glumca, a Gavella ga je pitao ima li rezervnu karijeru. Nije je trebao!

Špiro Guberina
 Arhivska fotografija
Nenad Polimac u in memoriamu je prepričao anegdotu s Guberininog upisa na Kazališnu akademiju i izdvojio njegove najvolje uloge

Najneobičnija uloga koju je Špiro Guberina odigrao u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu svakako je ona u kraćoj komičnoj operi "Gianni Schicchi", zadnjem dijelu puno ozbiljnijeg triptiha Giacoma Puccinija, koji čine "Plašt" i "Sestra Angelica". Taj vedri igrokaz pamti se po ariji Laurette "O mio babbino caro", ta svojom melodioznošću dosta odudara od puno prpošnijih glazbenih brojeva i nije se bez razloga našla na repertoaru najvećih opernih diva, no radnja je zapravo burleska o umirućem djedu oko kojeg se okupila čitava obitelj, željna njegovog nasljedstva.

Djeda je glumio upravo Guberina, na svoj način on je bio u središtu pažnje, ali nije otpjevao niti jednu notu. Nije ni trebalo, jer je i ovako oporukom prevario svoje pohlepne rođake, a ono malo uzdaha u samrtnoj postelji dočarao je bez problema.

image
Arhivska fotografija

Guberina je danas umro u 88. godini, prvenstveno je bio kazališni i televizijski glumac, a u nekim drugim uvjetima možda je mogao završiti i kao operni pjevač. Rođeni Šibenčanin u srednjoj glazbenoj školi učio je violončelo, nastupao u komedijama i operetama, no kad je 1952. došao u Zagreb, upisao je građevinu, odslušao jednu godinu, da bi se zatim prebacio na Prirodoslovno-matematički fakultet, gdje je studirao fiziku i matematiku.

image

Arhivska fotografija

Dijalektalni govor

Ipak, naposljetku je pobijedila sklonost glumi, prošao je otprve na prijemnom ispitu za Kazališnu akademiju, no kad se jednom kasnije ušeprtljio pred dr. Brankom Gavellom, prvim imenom novoosnovanog Zagrebačkog dramskog kazališta, ovaj ga je sažalno upitao ima li neku rezervu za buduću životnu karijeru. Ispalo je da je to bio samo privremeni lapsus, onako visok i osebujne fizionomije, sklon dijalektalnom govoru, bio je kao stvoren za komične uloge, pa je već 1958. ušao u stalni postav Hrvatskog narodnog kazališta, gdje je ostao sve do umirovljenja 1999. Budući da je bio zatrpan angažmanima, diplomirao je tek 1970., ali mu je to malo tko spočitavao. Na filmu ga nisu previše tražili, ali je zato bio jedan od najpopularnijih televizijskih glumaca, što je bilo puno važnije, budući da je to već šezdesetih bio najprisutniji i najpopularniji medij. Tamo je igrao što je htio.

image
Biljana Gaurina/Cropix

Fulir u TV drami

Bio je naslovni junak u TV drami "Gospodin Fulir", po "Dnevniku malog Perice" Vjekoslava Majera, u doba dok još Krešo Golik nije ni razmišljao o filmu "Tko pjeva zlo ne misli": bilo je to 1964., kad su se takve stvari snimale na rijetkim magnetoskopskim vrpcama, pa je ta najvjerojatnije izbrisana, isto kao i puno ozbiljniji "Pisar Bartelby" (1966.), ekranizacija kraće novele Hermana Melvillea u režiji Eduarda Galića i adaptaciji Zvonimira Bajsića. Puno sočniji zalogaj bila je mini-serija "Dnevnik Očenašeka" (1969), opet po Majeru, i nju je režirao Galić i sam napravio adaptaciju, bila je dosta gledana i hvaljena od strane kritike, koja se tih godina usrdno bavila novim medijem. Popularnost mu je zacementirala jedna od glavnih uloga u mini-seriji "Fiškal" (1970.) po Anti Kovačiću (nju je režirao i scenarij adaptirao Joakim Marušić), a poseban odskok trebala mu je biti uloga Divca u seriji Antuna Vrdoljaka "Prosjaci i sinovi" (1972.) po scenariju Ivana Raosa. Bila mu je to prva serija u boji, sa zvjezdanom glumačkom postavom, no nakon Karađorđeva završila je u bunkeru sve do 1984. Teško je reći je li veći problem bilo tada nepoželjno ime Raosa ili Vrdoljaka.

image
Arhivska fotografija

Na filmu se nije mogao pohvaliti osobitim angažmanima, u "Koti 905" (1960.) jedva smo ga zapazili kao "milicionera", glumio je i u Galićevim "Crnim pticama" (1967.), također malu ulogu, a najviše je posla imao dok je sinkronizirao Petra Prlička u filmu Obrada Gluščevića "Kapetan Mikula mali".

Najzahvalniji posao dobio je u seriji "Velo misto" (1980.-1981.), scenarist je bio Miljenko Smoje, redatelj Joakim Marušić, a on i još mladi Ivo Gregurević glumili su ljude bez kojih grad ne može, smetlare koji paze na njegovu čistoću. Jako su dobro funkcionirali kao tim, skupa s Ljubom Kaporom, koji je pazio na gradske fenjere.

image
"Velo Misto"
Arhivska fotografija

U "Nepokorenom gradu" (1982.), seriji o zagrebačkim ilegalcima, u dvije epizode igrao je Augusta Cilića, zagrebačku glumačku legendu, a ako još ponešto vrijedi izdvojiti to je svakako TV komedija "Buža" (1991.) u režiji Vanče Kljakovića i po scenariju Živka Jeličića: on i Ivica Vidović igrali su susjede koji se svađaju kroz rupu na zidu što povezuje njihove stanove.

I poslije je nastupao u serijama (u "Novom dobu" Hrvoja Hribara iz 2002., koje se odigrava u jednoj redakciji, glumio je lektora), ali je prihvaćao i sapunice, pa je nastupio u nekoliko epizoda "Larinog izbora". Njegov posljednji filmski angažman ujedno je bio i najzahvalniji, u "Osmom povjereniku" Ivana Salaja (2018), po bestseleru Renata Baretića, dobro se uklopio među luckaste stanovnike otoka naizgled odcijepljenog od svijeta.

image
Biljana Gaurina/Cropix

Njegov je opus bio golem, pa je s razlogom dobio 2011. nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, a 2014. i nagradu Hrvatskog glumišta. Umro je u Domu za starije i nemoćne osobe u Klaićevoj ulici, smještaj mu je bio još puno ranije rezerviran, ali ostao je dok je mogao u svom stanu: tek kad su se pojavile poteškoće s hodanjem prihvatio je redovnu liječničku skrb.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. prosinac 2024 17:09