Ciklus stripova o pustolovnom dječaku-reporteru Tintinu, belgijskog autora Georgesa Remija alias Hergea , od svog začetka u tridesetim godinama pa sve do danas ostao je jedan od najpopularnijih europskih stripova. Unatoč tome, Tintin u filmu praktički nije ostavio traga.
Poetički razlozi
Glavni razlog za to je činjenica što je Tintin ponajprije zapadnoeuropski fenomen, što je u Americi bio kudikamo manje poznat, a u socijalističkoj istočnoj Europi nije bio objavljivan zbog Hergeove bliskosti s desnicom. Ali, postojali su i poetički razlozi zašto je Tintin za filmaše bio tvrd orah. Prvi od njih je vizualna ontologija Hergeovog svijeta koji je u opisu materijalne zbilje naglašeno realistički, ali su likovi izrazito stilizirani. Drugi je problem sam lik Tintina, lik koji je gotovo nalik rupi u gramofonskoj ploči: oko njega se kod Hergea sve vrti, no on sam je neispisan, bez karakterizacije, temperamenta, obitelji, čak i određene dobi - “bijela ploča na kojoj se piše avantura”, kako je napisao slavni dječji pisac Philip Pullman.
Ovi problemi vjerojatno su i razlog zašto je Steven Spielberg krenuo u ekranizaciju Tintinovih avantura gotovo četvrt stoljeća nakon što je osamdesetih kupio filmska prava.
Ratni albumi
Spielberg je pravi ključ da otključa Tintina našao u “performance capture” tehnologiji koja omogućava filmašima da skeniraju glumački pokret i grimasu i kopi-pejstaju ga u virtualni filmski prostor.
Za scenarij prvog filma, Spielberg i njegovi scenaristi ( Steven Moffat, Joe Cornish i Edgar Wright) odabrali su pustolovine iz dva Tintinova albuma za redom, “Tajna Jednoroga” (1943) i “Blago crvenog Rackhama”. Riječ je o albumima koji su izašli tijekom 2. svjetskog rata u kvislinškom listu Le Soir i koji su zbog nacističke cenzure bili lišeni političkih aluzija. Dvije epizode prate Tintina i njegovog pomagača kapetana Haddocka koji nastoje pronaći tri makete broda Jednorog i u njima tri papirića koji kriju lokaciju gusarskog blaga. Suprotstavi im se zlikovac - gusarski potomak Crveni Rackham. Spielbergov film - treba odmah reći - izgleda izvrsno. Tehnološki, “performance capture” je zaista napredovao, Spielbergu i njegovoj ekipi uspjelo je postići potpunu fotografsku uvjerljivost jako stiliziranih likova, a egzotični “tač” tridesetih jako podsjeća na Indianu Jonesa.
Beživotan lik
Film ima barem jednu senzacionalnu akcijsku scenu - onu u sultanatu Bagghar - kad se potjera, fizička jurnjava i vodena bujica spajaju u majstorski komad kinetičke koreografije. Unatoč tomu, moj je dojam da Spielberg i scenaristi nisu uspjeli riješiti temeljne probleme nefilmičnosti ovog stripa. Sam Tintin ( Jamie Bell) kao lik je beživotan. Haddock ( Andy Serkis) i inače je kudikamo življi lik, no njegova borba s alkoholom i “pobijedi-sam-sebe” klišej ovdje su tako stereotipno ispisani, da jedino što od Haddocka ostaje jesu njegove benigne psovke. Naposljetku, “Tintin” ima i dramaturških problema; nakon raskošne scene u Baggharu film osjetno pada a finalni dio na engleskim dokovima doima se podigrano.
Steven Spielberg postao je najuspješniji režiser svih vremena jer je bio sposoban snimati filmove koji ispod svih svemiraca, faraona i dinosaura kriju sentimentalnu srčiku, i počivaju na bazičnoj emociji. Upravo to je ono čega nema u “Avanturi Tintina” - filmu koji je uredan, lijep i hladan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....