Aureliano Amadei: Jedva čekam da se zaboravi da je ovo moja priča

ZAGREB - Nisam znao cijeniti ono što sam imao prije tragedije, bio sam “farfallone” (u doslovnom prijevodu: jebivjetar) - kaže mi na početku razgovora Aureliano Amadei, pjevušeći usput ariju iz neke talijanske opere. Redatelj filma “20 cigareta”, prikazanog u sklopu programa “Velikih 5” Zagreb Film Festivala , jedini je civil koji je preživio napad bombaša samoubojice na zapovjedništvo talijanskih snaga u iračkom gradu Nasiriji 2003. godine, a prošle je godine po tom događaju režirao i svoj prvi dugometražni film.

Mrzim London

Studirali ste glumu u Londonu, a potom ste dobili angažman u Shakespeareovom kazalištu Globe. Kako to da ste ipak odlučili vratiti se u Italiju?

- Mrzio sam London svim srcem, ne volim anglosaksonsku kulturu, ja sam pravi Mediteranac. Otišao sam tamo fasciniran sustavom glumačkih akademija i na početku sam bio opčinjen Londonom i njegovom kulturnom ponudom, no shvatio sam da mi ne odgovara taj mentalitet. Čim sam dobio malu ulogu u jednoj talijanskoj TV-seriji to je bio sasvim dobar izgovor da odem.

Jeste li razmišljali o ideji da u filmu glumite sami sebe?

- Jesam, no iako sam po vokaciji glumac, ima nekoliko razloga zašto to nisam napravio. Prvi je taj da bi to bila moja prva glavna uloga, a to bi mi bilo previše, pogotovo zato što sam s vremenom shvatio da gluma nije ono čime se želim baviti. Drugi je razlog taj što je Vinicio Marchioni puno bolji glumac nego što sam ja ikada bio (smijeh).

Odgovornost medija

Koja bi bila glavna poruka vašeg filma?

- Film je možda i najautobiografskiji film na svijetu - glavni lik ima moje ime i zaista živi moj život. No, htio sam da on bude koliko je moguće univerzalan, ne mogu dočekati dan kada će svi zaboraviti da je to moja priča i da se to meni zaista dogodilo. Ono što je važno je sadržaj filma, koji poručuje da nema heroja. Individualno je mnogo važnije od naše uloge u društvu, nismo ono što radimo, već smo ono što jesmo. Htio sam prikazati ljude kao pojedince od kojih svaki snosi individualnu odgovornost. Psihološki je jako teško izvježbati nekoga da glumi tebe od prije sedam godina jer upadaš u zamku da se predstaviš kulerskijim nego što si zapravo bio. No, jedan od “trikova” u filmu je da te on nasmijava u prvome dijelu, tjera te da ga prerano osudiš, a zatim u drugom dijelu, kada krenu brutalne scene, shvaćaš da si prepovršno osudio film i osjećaš se krivim što si se smijao.

Prije odlaska u Irak o ratu ste znali samo ono što su izvještavali talijanski mediji. Leži li i na njima dio odgovornosti zbog netočnog informiranja? Je li se nakon toga nešto promijenilo u načinu izvještavanja?

- Mediji svakako imaju ogromnu odgovornost. Ono što cijelo vrijeme naglašavam u filmu jest ta retorička pozicija medija koji su težili tome da natjeraju ljude u plač zbog “talijanskih heroja”, a ne da ih natjeraju na razmišljanje, što se protezalo mjesecima nakon tragedije. Jedino što se promijenilo bilo je to da više nisu mogli pisati gluposti koja su nam prije servirali. Danas o ratu u Afganistanu govore kao o ratu, a ne kao o “mirovnoj misiji”.

Pritisak na obitelji

Je li istina da je netko blizak talijanskom Ministarstvu obrane pokušao izvršiti pritisak na obitelji žrtava napada kako bi spriječili prikazivanje filma?

- Da, netko je obiteljima žrtava poslao mail u kojima ih obavještava da bi trebali bojkotirati film. Srećom, u pitanju su bili inteligentni ljudi s kojima sam bio u vrlo dobrim odnosima i oni su odlučili prvo pogledati film. Film im se svidio i nisu ni pomišljali da ga stopiraju.