Audiovizualni koktel od bunike: Njemački nacionalni mit koji podsjeća na partizanske epopeje

Muški bicepsi, mistika nacije, stjegovi, dim i mačevi. Zvuči li vam to kao opis Thompsonovog koncerta? Ako zvuči - onda i jeste i niste u pravu. Ikonografija možda jest thompsonovska, ali u ovom slučaju riječ je o opisu TV serije "Barbari".

"Die Barbaren/Barbarians" šestodijelna je serije nastala u originalnoj Netflixovoj produkciji. Serija koju kao suautori potpisuju Andreas Heckman, Arne Nolting i Jan Martin Scharf raskošno je spektakl snimljen na njemačkom i latinskom, a bavi se događajem koji je svojedobno imao bitno mjesto u njemačkoj patriotskoj mitologiji: pobjedom germanskim plemena nad Rimljanima 9. n.e. u Teutoburškoj šumi.

Tušnelda i Armin

Zaplet počinje nekoliko mjeseci uoči ključna bitke. Rimska je granica na Rajni, a germanska plemena istočno od rijeke podložna su Rimljanima. Plaćaju im poveći danak, a poglavice (reikovi) moraju Rimljanima kao taoce dati po jedno muško dijete. Kad okrutni rimski upravitelj Kvintilije Var (Aronica) povisi daće, Germani su ljuti, no skanjuju se od otpora. Kći jednog od kneževa - Tušnelda (Gousaud) - nagovori jednog od mladaca Folkwina (Schütter) da za inat iz rimskog logora ukradu vojnu insigniju. Istodobno, u rimske redove pristiže Armin (Rupp) - jedan od dječaka/talaca koje su Rimljani uzeli ocu, germanskom knezu. Armina su Rimljani odgojili, primio je njihov jezik i kulturu, ratovao za Rim protiv Ilira. Sad se vraća u domovinu gdje bi trebao predvoditi represalije protiv vlastitih sunarodnjaka.

Armin se premišlja što bi, a buntovna Tušnelda istodobno nuka Germane na slogu, jedinstvo i otpor. Par junaka ubrzo će se povezati i politički i bračno. Priča o Arminu/Hermannu dvjesto je godina bila njemački etnogenetski mit, njihov Tomislav i Zvonimir, zaglavni kamen patriotsko-militarističkog odgoja. Upravo zato je nakon 1945. bila istrijebljena iz popularne kulture, da bi se sad vratila na velika vrata uz svu domoljubnu ognjicu i dim.

Glamur u dronjcima

Serija "Barbari" pri tom neobično podsjeća na jugoslavenske partizanske epopeje - dakako, s jednom bitnom razlikom: Rimljani su sad Nijemci, a Nijemci su bosanski seljaci. Što se ostalog tiče, svi su elementi tu. Okupator je moćan i opak, ali uglađen i ima stila. Domoroci su neotesani, ali časni. Tu su lakomisleni mladci koji bi hrlili u bunt, tu su i ljigave sluge okupatora, čak i kolebljivi starci koji usijanim glavama vele "gdje ćete na toliku silu". Čak bi i ambijent Teutoburške šume mogao komotno proći za Bjelašnicu i Zelengoru. Kao u partizanskim spektaklima, likovi seljaka su u dronjcima i blatu, ali se iza tih krpa vide neka od najglamuroznijih lica njemačke kinematografije.

U scenarističkom smislu, "Barbari" imaju puno rupa. Motivi likova nisu ispeglani. Trokut Tušnelda - Folkwinn - Armin je zagreban, ali nedorađen. Scenaristi ne razjasne motive Arminovog političkog obrata, a surogatno-roditeljski odnos Armina i Kvintilija Vara nudio je puno više štofa. Koliko god scenaristički bila klimava, serija je - međutim - dojmljivi audiovizualni trip.

Redateljica Barbara Eder "Barbare" je oblikovala kao halucinantno gledateljsko iskustvo. Serija je puna ekspresionistički nakošenih kadrova, omaglice, dima, neoštrih drugih planova i slow motiona. Obiluje brutalnošću i nasiljem, ima tu vračara, vradžbina i mitskih zvijeri, pa "Barbari" bar jednim dijelom koketiraju i s "fantasyjem" na tragu GOT. Konačni rezultat je audiovizualni koktel od bunike - koktel koji vam otupi percepciju da zaboravite na motivske i logičke rupe.