Ognjen Sviličić već je godinama jedan od naših režisera s najvećom inozemnom vidljivošću. Taj ugled izdubio je nizom mikro-realističkih drama s malim brojem likova i asketskim režijskim sredstvima. Sviličić se takvim filmovima skladno uklopio u trend europskog hiper-realizma koji je dvijetisućitih postao, a posljednjih godina pomalo i prestao biti moda.
U jednom trenutku Sviličić se neočekivano okušao i kao pisac. Godine 2014. objavio je roman "Glava velike ribe" koji je po mnogočemu nalikovao njegovim filmovima. Upitan zašto taj predložak nije pretvorio u film, Sviličić je kazao kako se bojao da bi "čak i za njegove standarde to bio odviše komoran i minimalistički film."
Stoga je bilo nemalo iznenađenje kad se takvog predloška – autorskog rada jednog režisera – latio drugi režiser. A upravo se to dogodilo. Sviličićevu "Glavu velike ribe" u film je pretvorio Arsen Oremović, dugogodišnji novinar i filmski kritičar "Večernjeg lista" koji već neko vrijeme gradi redateljsku karijeru. Kad bivši kritičar ulazi u arenu kao autor, to uvijek nosi rizike. Čovjek koji je do jučer kritički ribao režisera može i sam računati na porciju zluradosti kad kao režiser iziđe u arenu. Oremović je taj rizik to više podigao što je za dugometražni debi odabrao odbačeni projekt poznatijeg kolege. No- čini se da je ta odluka imala smisla.
"Glava velike ribe" koja ovaj tjedan kreće u kina priča je o dvojici braće. Prvi od njih- u romanu je bio mlađi, ovdje stariji- je Traktor (Neven Aljinović Tot), veteran s PTSP-om. On živi kao osamljeni čudak u seoskoj kući u Posavini. Drugi brat je Andrija (Nikša Butijer). Andrija hrli iz jednog biznisa u drugi, stalno nešto petlja i kombinira, a iz tih poslovnih pothvata uglavnom proizlaze dugovi. Lokalni špekulant dozna da se na terenima u vlasništvu braće priprema energetski projekt. Stoga nagovori Andriju da mu proda djedovinu. Andrija uvjeri brata da pristane na prodaju i doseli u Zagreb k njemu i supruzi (Lana Barić). Andrijin je plan da stariji brat neko vrijeme živi kod njega, a da ga potom nekako skući u Zagrebu. S ostatkom novca Andrija kani uzeti u koncesiju etažni parking. Nezgoda je po Andriju što se u gradu mijenja vlast, a banka mu visi za vratom.
Oremovićev film temelji se na sudaru dva nespojiva karaktera. Traktor je neproničan i šutljiv, doima se kao rubno malouman, no postupno shvatite da baš i nije. Andrija je pravi junak našeg doba- klijent s dna hranidbenog lanca klijentističko- koruptivne države. On spada u one vrstu ljudi koji- uz mali poguranac nesreće- dospiju na stranice crne kronike kad krenu hapšenja u Petrinji, Novoj Gradiški ili Vodnjanu. Ako im se posreći, visjet će poput klijenata o skutima vladajućeg gazde, bio on Bandić, Dumbović, Kerum, Zulim ili Lovrić Merzel. Andrija je tužni tragičar: netko tko je povjerovao u kapitalističko nebo kao granicu, da bi mu težnje bile uskraćene.
Oremović se u "Glavi velike ribe" pokazao u dosad najzrelijem režijskom svjetlu. U uvodu fino koristi tugaljiv ambijent panonske provincije. U zagrebačkom dijelu filma atmosferski fino prikazuje razizemlje kišnog, tmurnog, neglamuroznog grada. Uz dva glavna lika, prekrasan mu je film supruge (Lane Barić)- ženica koja je očito talac muževih pretenzija, a u šutljivom šogoru nalazi uporište i integritet koji joj fali. Taj sraz Oremović dramski aktivira u izvrsnom klimaktičnoj sceni gdje drama eskalira zbog pregaženog psa.
Oremovićev film neće imati lak put. Ovakvu vrstu mikrodrama hrvatska publika ne voli i u pravilu nemaju gledanost. Istodobno, na svjetskim festivalima postoji zamor tom vrstom filmova jer ih se snima previše i predugo su bili moda. Ne znam hoće li "Glava velike ribe" naći gledatelje. No jednog je gledatelja film kupio: mene.
GLAVA VELIKE RIBE (Arsen Oremović, Hrvatska 2022), uloge: Neven Aljinović Tot, Nikša Butijer, Lana Barić, Vinko Kraljević
Ocjena: 4