'ALEKSI' Zanimljiv doprinos kod nas sve češćem žanru ženskog filma. Ipak, ima par stvari koje smetaju...

Najprije dobre vijesti. Nova hrvatska produkcija “Aleksi” (Srbi su bili mali koproducent) zanimljiva je jer se sigurno naslanja na u nas sve prisutniji žanr ženskog filma i to bez koketiranja sa socijalnom dramom.

Neodlučna junakinja

Naslovna junakinja je cura koja se bliži tridesetoj, naizgled nije previše iskompleksirana što nema prave vokacije, posvuda hoda s fotoaparatom i priča o specijalizaciji u Berlinu, ali to je prije izgovor da se ne uklopi u obiteljski biznis, vinogradarstvo, zahvaljujući kojem njezini roditelji spadaju u elitnu klasu. Cura je zanimljiva i stoga što u svemu želi da je njezina zadnja, pogotovo u odnosu s muškarcima. Ima ih trojicu na raspolaganju, ne želi se odlučiti ni za jednog, a čini joj se da za time nema ni potrebe kad može neometano plutati unedogled na sceni uzajamnih privlačnosti.

Ipak, kad od nekog pokuša tražiti konkretnu uslugu ili se opredijeliti za jednu osobu, shvaća da njezin princip “moja je posljednja” nije baš zahvalna strategija. Poput svoje heroine, i film se razvija tako da nas osobito ne ugnjavi, nema tu grčevitosti i sklonosti mozaičkoj dramaturgiji kao u “Trampolinu”, praznog hoda kao u “Zagreb Capuccinu”, sve je to moglo trajati duže ali i kraće, pa ne čudi što je publika u zagrebačkom Kinu Europa vrlo strpljivo pratila besciljne pustolovine Aleksi.

Tihana Lazović zahvalan je tumač glavne uloge, jedini je problem što smo nju i Gorana Markovića - on glumi muškarca koji se nekako najviše približio Aleksi - već gledali u filmu Dalibora Matanića “Zvizdan”, gdje su u tri priče igrali po tri različita lika. Možda je to ipak previše da su toliko puta zajedno na ekranu u tako kratkom razdoblju. Nije tako moralo biti, prije je riječ o tome da je redateljica Barbara Vekarić preferirala sigurnu umjesto rizičnu glumačku podjelu, no to je nešto što će zasmetati tek manji broj gledatelja.

Scenarij

Veći je problem u tome što je junakinja muljatorica, niti se njoj baš ide u Berlin, otputovala bi ona i u Pariz, ali joj se ne nude povoljne opcije. Scenarij je toliko otvoren da je u njega moglo stati još koješta, što baš i nije osobita preporuka. Usporedimo li “Aleksi” s filmom Hane Jušić “Gledaj mi u pjat”, ovo je ipak u odnosu na njega drugorazredno ostvarenje u svim pogledima. I ne samo to, već je pomalo naporno gledati hrvatske filmove koji se odigravaju u prekrasnim ambijentima, katkad na moru, katkad u gradu, ne možete vjerovati odakle njihovim protagonistima toliki luksuz.

Nije da je bijeda osobito privlačna, no katkad je dobrodošli odmak od pretjerane lakirovke. Osim toga, ne može vas osobito uzbuditi situacija lika koji oko sebe uvijek ima sigurnosnu mrežu. Aleksi neće uspjeti kao fotografkinja? Nema veze, vinarija tate i mame uvijek joj je na raspolaganju.

Nas pedante zasmetat će neke sitnice. U jednoj sceni Aleksi se pridružuje mladima koji se zabavljaju na obali, rado bi ih fotografirala ako im to ne smeta, ima tu droge, pića i lezbijskog seksa, a drugo jutro se budi sama na plaži uz more, potpuno ispražnjena, a što je još važnije, ne primjećujemo da je uz nju vjerni fotoaparat. Reklo bi se, skupo je platila tulum na kojem je izgubila kontrolu, no nekoliko scena kasnije fotoaparat je opet uz nju. U filmu s tako malo elemenata treba paziti na takve sitnice, nije to previše teško, a režija se sastoji upravo u tome da u svakom trenutku imate potpunu kontrolu nad kadrovima.