50 godina hrvatskog Oscara: Vukotić uopće nije htio ići na dodjelu. Mislio je da pored Disneyja nema šanse

ZAGREB - Preksinoć se u Muzeju za suvremenu umjetnost slavilo tri jubileja: 50. je godina od Oscara za “Surogat”, 55. od osnivanja Studija za crtani film pri Zagreb filmu, a 60. od Neugebauerovog “Velikog mitinga”, našeg prvog crtanog filma.

Na domjenku smo se pokušali otkriti kako je, zapravo, kipić koji je Dušan Vukotić osvojio za “Surogat” iz Los Anglesea prispio u Zagreb i što je javnost tada o njemu mislila.

Porazgovarali smo s gospođom Lilom Melitom Andres Vukotić, udovicom Dušana Vukotića, nekad slavnom glumicom, podrijetlom iz bolje zagrebačke obitelji, koja kipić i danas čuva u lijepo namještenom stanu u kojem je provela najljepše godine sa suprugom.

Prvo dobio deterdžent

“U to doba radila sam u Zagreb filmu kao sekretarica direktora Kolmana. Tamo sam i Duška upoznala. Kad je Duško dobio Oscara, u Zagrebu je to odjeknulo kao senzacija. Prolazila sam pokraj Kazališne kavane i već su me uzbuđeno salijetali naši poznanici. Ljudi su onda bili topli, srdačni, iskreno su se veselili. Danas više toga više nema. Nitko se ničemu ne veseli, nego svi misle samo na novac. A Oscara se ne može ničim ni platiti ni kupiti. Samo umjetnici, ljudi koji rade taj posao, mogu osjetiti koliko je počast dobiti ga. Meni je žao da je prošlo toliko vremena otkako je otišao Duško, da se sve dosad nitko nije dosjetio da učini nešto za njega.”

Kad je stigla vijest o nagradi, Dušanu Vukotiću su u Zagreb filmu orgnizirali proslavu na kojoj su mu umjesto kipića dali kutiju tadašnjeg deterdženta Oscar.

Gospođa Lila se prisjeća: “Uzeo je doma deterdžent i rekao: ‘Donio sam ti drugog Oscara!’ Dan poslije napravili smo kod nas zakusku, i postavili taj deterdžent na stol, budući da je kipić još bio u Americi, sve dok ga nije donio pokojni Vladimir Terešak. Slavili smo, bilo nas je dvanaestak, Inga Kolar, Branko Kostelac, ne mogu se svih sjetiti..."

Kipić je napokon stigao nakon nekoliko tjedana, barem po sjećanju gospođe Lile:

Nakon dosta vremena, kad je očekivanje već splaslo, stigao je napokon iz Amerike Vladimir Terešak s kipićem. Predao ga je doktoru Kolmanu, tadašnjem direktoru u Zagreb filmu. Doktor Kolman je ujutro, u osam sati, donio kipić kod nas. Duško je još spavao i ja sam mu kipić metnula kraj glave i rekla: ‘Došao ti je Oscar!’ On se prenuo, još ga bunovan primio, gledao ga, a kako je zlato teško, ispao mu je i kvrcnuo ga po glavi."

Uvijek je bio u kući

Je li možda Dušan Vukotić pomišljao da ga čuva negdje drugdje?

"Duško nije niti pomišljao da bi Oscara nekome dao, da se javno izloži, nego ga je htio imati u kući. Stajao je na komodi, na svome posebno izabranom mjestu, i čak smo ga, dok smo prolazili, gladili po glavi. Kad je stigao, odmah su kući na telefon bili stali zvati raznorazni političari, tadašnji moćnici, iz Komiteta, iz Grada, da čestitaju. Zvali su Duška da dođe ovdje, ondje. Ozbiljno su shvatili njegov uspjeh. Javili su se i iz kabineta Josipa Broza Tita. Duško ga je to ljeto posjetio na Brijunima. Ja nisam išla. Tito je sigurno gledao ‘Surogat’, ali ne znam što mu je o filmu rekao. Kako bilo, Duško je nakon toga dobio i sve velike domaće nagrade, Nagradu Avnoja, Vladimira Nazora, Nagradu Grada Zagreba, i orden. Mislim da ih je zaslužio.”

I mrzili ga zbog Oscara

Je li se što promijenilo u odnosu ljudi prema njemu, pitamo gospođu Lilu.

“Da, otako je dobio Oscara, kao da su se podijelili u dvije skupine, na one koji ga podržavaju i one koji gunđaju da je nagradu Oscara dobio nezasluženo. Kakva glupost! Kako bi Duško ili bilo tko mogao utjecati na taj veliki američki žiri? Dakle, bilo je dosta zlobnih ljudi. Ali Duškovi kolege i prijatelji - svi su se veselili. Doživjeli su tog Oscara i kao svoj uspjeh.”

O istoj temi razgovaramo s Nedjeljkom Dragićem, kojem je predsjednik Josipović upravo uručio Orden Danice, a kojeg je Vukotić, kao mladog početnika, osobito cijenio i promovirao. Dragić je, danas, na žalost u Münchenu, i još je produktivan:

“Kad je stigao Oscar, zavladao je kulturni šok. Mi smo bili jedna mala zemlja, nerazvijena tada, prirepak u svemu, i senzacionalno je kad dobijete takvo veliko priznanje, koje nitko izvan Amerike za crtani film nikad nije dobio. Potom se slavilo mnogo, pilo se na raznim mjestima, i službeno i neslužbeno, ali ja ni na jednoj takvoj proslavi nisam bio, ni u Zagreb filmu, niti u Domu armije. Čestitao sam Vudu i to je to.”

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA