PREGLED GODINE

15 NAJBOLJIH FILMOVA PO IZBORU JURICE PAVIČIĆA Još jednom odlična godina domaćeg filma i još jednom bez publike

Prizor iz fuilma 'Gori more'

Kad smo prošle godine u prosincu pisali uvod u istu ovu godišnju listu najboljih, napisali smo kako je hrvatski film za sobom imao sezonu kakva će se teško ponoviti. Na godišnjoj su se listi - naime - našla četiri filma koji su bili prilično dobri i igrali na svjetskim A festivalima. Svaki od tih filmova bi neke “normalne” godine vjerojatno bio broj jedan.

Pokazalo se - srećom - da smo bili u krivu. Tijekom 2016. u hrvatskim su kinima (opet) igrala tri domaća filma koja su igrala na svjetskim festivalima i ostavila stanoviti inozemni trag. Čini se da to više ne može biti slučajnost: u svojoj povijesti hrvatski film nikad nije proizvodio relevantne filmove s ovakvom kontinuiranom gustoćom kao što ih proizvodi danas.

Proteklih godina, međutim, te iskorake u inozemstvo nije pratila publika, a domaća gledanost hrvatskih filmova lani je, uz iznimku “Zvizdana”, bila jadna. Ove je godine bilo, čini se, filmova i za festivale i za narodne mase. “ZG 80” Igora Šeregija i “Narodnog heroja Ljiljana Vidića” kritika baš nije mazila, no sa 65 i 53 tisuće gledatelja ti su filmovi na matičnom tržištu našli svoju publiku. Tome treba pridodati i dobru gledanost Grlićeva “Ustava Republike Hrvatske” (32 tisuće) te dokumentarni hit godine “Gazda” koji je vidjelo deset tisuća ljudi, unatoč činjenici što ga multipleksi nisu htjeli prikazivati. Kad se sve to zbroji, ispada da se domaći film prvi put nakon neponovljive 2013. našao na šesteroznamenkastim brojkama lokalne gledanosti.

Što se repertoarne 2016. tiče, Hrvatska se i ove godine pokazala kao tržište na kojemu najbolje prolaze crtići i teen-akcija. U svijetu je najgledaniji globalni film bio “Kapetan Amerika: građanski rat”, no kod nas je on sa 57 tisuća daleko od vrha. U hrvatskim kinima dominirali su crtići poput “Ledenog doba 5” (148 tisuća) i “Tajnog života ljubimaca” (113 tisuća) .

Što se zbivanja u art-filmu u 2016. tiče, godina koja je za nama ostaje upamćena po jednom austrijskom komičaru i njegovim lažnim zubima. Komedija “Toni Erdmann” redateljice Maren Ade - doduše - nije nagrađena u Cannesu, ali je nakon toga pobijedila u svim kritičarskim anketama za film godine, da bi ovaj vikend osvojila i Europsku filmsku nagradu u svih pet najvažnijih kategorija. Jednodušni uspjeh “Tonija Erdmanna”, međutim, dijelom je i rezultat činjenice da film nije imao bogzna kakve konkurente. Neki važni svjetski režiseri bili su između dva filma, neki su - poput Almodovara ili Woodyja Allena - u očitom padu, a nije bilo ni mainstream senzacije koja bi se mogla mjeriti s lanjskim ushitom oko “Mad Max: Fury Road”.

Izbor Jurice Pavičića:

15 najboljih filmova

1. Gori more

Gianfranco Rosi, Italija

Film “Fuocoammare” najdojmljiviji je dokumentarac o izbjegličkoj krizi, među ostalim i zato što su sami izbjeglice većim dijelom filma - odsutni, nevidljivi pokretač. Umjesto izbjeglicama, Rosi se bavi stanovnicima Lampeduse, otočića veličine Iža koji je već 13 godina izbjeglički punkt, epiderma između Nas i Njih. Rosi prikazuje život školaraca, ribara, liječnika, udovica i radiovoditelja - običnih, neizuzetnih ljudi kakvi su pred sto godina i sami punili brodove za otok Ellis. A onda, taman kad smo se uljuljali u slatko-kiseli veltšmerc našeg malog mista, Rosi nas dramaturški perfektno vodi u srce tame: u operaciju spašavanja, među utopljenike i tijela pod hipotermijom.

Vizualno maštovit, sjetno duhovit, “Fuocoammare” je film skrušenog promatrača i stoičkog filozofa. To je film koji nas podsjeća ne nešto što smo 90-ih znali: da se apsolutna normalnost i apsolutna drama mogu trljati rame o rame na komadu kopna veličina Šipana.

2. Posebna

Girl With All the Gifts, Colm McCarthy, V. Britanija

Premda je na kinorepertoaru neopazice igrao samo sedam dana, film “The Girl With All The Gifts” Škota McCarthyja najbolji je žanrovski film koji je ove godine igrao u hrvatskim kinima.

Nastao prema (također izvrsnom) romanu “Djevojka sa svim darovima” M. R. Careyja, McCarthyjev je film u osnovi zombi apokalipsa. No, od žanrovski sličnih filmova “Posebna” se razlikuje po tome što je glavna junakinja filma - zombi. I to zombi djevojčica natprosječne inteligencije koju ljudi drže u uzništvu ne bi li je secirali i iznašli cjepivo za zarazu. Djevojčica je ljudima lojalna kao pas. Ujedno je dovoljno bistra da shvati da joj ljudi ne snuju ništa dobro.

McCarthyjev film je vizualno raskošni distopijski SF s odličnim trilerskim scenama i nizom slojevitih likova. To je istodobno film koji otvara vrlo ozbiljna ekološka i bioetička pitanja. U odličnoj glumačkoj podjeli vrijedi spomenuti i Glenn Close u ulozi koja će joj obilježiti poznu karijeru.

3.Toni Erdmann

Maren Ade, Njemačka

Komedija Njemice Maren Ade ovogodišnja je filmska priča o uspjehu. Nakon što su mu na press projekciji u Cannesu novinari aplaudirali u pola filma, “Toni Erdmann” je u dvije kritičarske ankete - Sight & Sounda i FIPRESCI - proglašen filmom godine, da bi ove subote ponio i Europsku filmsku nagradu.

Štos je u tome to što je “Toni Erdmann” film koji - ni po čemu nije trebao uspjeti! Jer film Njemice Ade krši sva samorazumljiva, podrazumijevana pravila oko toga kakav se film može snimiti i kakav film može uspjeti. Da je netko lani pomislio da će film godine biti komedija od tri sata, k tomu još njemačka, k tomu film u kojem se sat vremena ništa ne događa, a glavni glumac je TV komičar koji pola filma nosi lažne zube, ja bih mu prvi rekao da je skrenuo s uma. “Toni Erdmann” je išao protiv filmskog zdravog razuma - i uspio!

4. Potpuno novi zavjet

Jako Van Dormael, Belgija

“Teološka” komedija Belgijanca Van Dormaela prošla je i u svijetu i kod nas lošije od zasluženog. Šteta - jer je riječ o silno zabavnom filmu koji fuzira Bibliju i feminizam, te koji kršćanstvo vraća onima koji su ga stvorili - društvenim marginalcima. Van Dormael je klasični postmodernist koji je najbolji kad kreira paralelne svjetove - a to radi upravo ovdje.

5. Carol

Todd Haynes, SAD

Todd Haynes je pametno, obrazovano lice današnjeg Hollywooda. Njegovi filmovi nastoje spojiti velebni glamur komercijalnog filma s onim što je politički potisnuto, tabuizirano i neprikazano. Adaptacija lezbijske melodrame Patricije Highsmith primjer je kako to Haynes napravi - otmjeno, inteligentno i točno.

6. Saulov sin

Laszlo Nemes, Mađarska

Mađar Nemes čovjek je koji je prvi uspio u igranom filmu odškrinuti gledatelju iskustvo logora smrti. Rigorozno režiran, s najboljim filmskim zvukom koji sam ikad čuo, ovaj je film ekstrakt čiste jeze, djelo stvarnog majstora. “Saulov sin” je film koji poštujem, iako istodobno ne volim njegovu temeljnu ideju: da je lojalnost spram tradicije i mrtvih važnija od djelovanja u ime živih.

7. Spotlight

Tom McCarthy, SAD

Dobitnik ovogodišnjeg Oscara film je koji novinari listom vole jer je to spomenik našoj struci, i to onakvoj kakva umire. Autori su zgrabili jednu senzacionalističku temu (pedofilija u crkvi) i napravili film koji baš nimalo nije senzacionalistički, te koji s obazrivošću postavlja pitanja o odnosu vjere, crkve, zajednice i pojedinca.

8. Izdaleka

Lorenzo Vigas, Venezuela

Pobjednik Venecije 2015. okrutna je gej-melodrama u kojoj homoerotska strast ustukne pred instinktom klasnog samoodržanja. Ma koliko ih strasno vezivala putena strast, bogati ostaju bogati, a siroti siromašni. Taj politički “high concept” mladi režiser iz Venezuele obrađuje sa zrelošću rijetkom za debitanta.

9. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, Hrvatska

Mračna, apsurdna farsa Hane Jušić film je u kojem se mediteranizam Smoje i Brešana sudara s Alan Fordom i Gasparom Noeom. “Pijat” je film o svijetu u kojem su muškarci postali socioekonomski suvišni, a patrijarhat dalje bez njih provode žene. Meni najdraži hrvatski film u ovom stoljeću.

10. Zootropola

Byron Howard, Rich Moore, SAD

Disney se u 2016. predstavio s dva jako dobra crtića - “Vaianom” i “Zootropolom”. Iako je “Vaiana” možda vizualno poticajnija i tehnološki perfektnija, “Zootropola” je dojmljiva zato jer su unutar animirane političke satire autori uspjeli uglaviti cijeli, žanrovski sasvim uspjeli tvrdo kuhani krimić.

11. Sieranevada

Cristu Puiu, Rumunjska

Puiu je ljutiti osamljenik koji je faktički stvorio, ali i do ekstrema dotjerao rumunjski novi val. “Sieranevada” je tipično piuovski film od gotovo tri sata koji se odvija u četiri sobe. No, Puiu je ovaj put u sve to unio nešto novo: humor. “Sieranavada” je film o nesnalaženjima postkomunističke građanske obitelji koja bi se u tranziciji najradije nanovo samo-izmislila.

12. Fantomski dječak

Alain Guignol, Jean-Loup Felicioli, Francuska

Pustolovni crtić francuskog studija Folimage spaja poetičnu fantastiku japanske animacije s europskom vizualnom kulturom i američkom žanrovskom mitologijom. To je film kakvog bi, da se bavio animacijom, napravio Erich Kästner.

13. Povratnik

Alejandro Gonzalez Inarritu, SAD

Film koji je u ovoj godini dobio valjda sve filmske nagrade, osim Oscara za najbolji film koji mu je (začudo) izmakao. “Revenant” je film koji demonstrira sve vrline meksičkog režisera, dok su njegove tipične mane u njemu - srećom - nešto manje uočljive. Riječ je o djelu ekološkog mistika u kojem se ljudsko samoostvarenje romantičarski realizira kroz panteizam divljine.

14. Cenzurirani glasovi

Mor Loushy, Izrael

I mi smo u Hrvatskoj naučili da ništa tako ružno ne otruje zajednicu kao - ratna pobjeda. Ovaj dokumentarac pokazuje kako je pobjeda otrovala Izrael. Preko magnetofonskih vrpci sa svjedočenjima veterana rata 1967., redatelj pokazuje kako trijumfalizam ima sjetno naličje. Ovo je film u kojem čujete svjedočenja mladog Amosa Oza i iz kojeg shvatite otkud dolazi njegov književni svijet.

15. Priče s asfalta

Samuel Benchetrit, Francuska

Ova francuska mozaička komedija bavi se stanarima jedne pariške zgrade na čiji krov padne - astronaut. Riječ je o finom, duhovitom filmu sa zrnom nadrealizma. “Asphalte” ima - ujedno - jedan od najboljih završnih gegova koje smo vidjeli zadnjih godina.

7 najboljih

Hrvatska i regija

1. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, Hrvatska - Danska

Nakon što je dva desetljeća hrvatskim filmom dominirala ratna generacija “mladog hrvatskog filma”, filmom “Ne gledaj mi u pijat” naš film okreće stranicu, a na scenu izlazi novi naraštaj (nerijetko ženskih) autora. “Pijat” je prvi film tog prevrata, film s kojim počinje jedno uzbudljivo vrijeme.

Mračna, apsurdna farsa Hane Jušić film je u kojem se mediteranizam Smoje i Brešana sudara s Alan Fordom, a sve to skupa izgleda moderno i brutalno kao Gaspar Noe. “Pijat” je - ujedno - film o Mediteranu, ali ne onom “kakav je nekad bio”, nego kakav je postao u epohi all inclusivea, divlje gradnje i grčkog duga. Smješten u neki bizarni, oljušteni socijalistički Šibenik, Jušićkin film priča o postindustrijskom svijetu servisne ekonomije u kojem su muškarci postali socioekonomski suvišni, a patrijarhat u odsustvu očeva dalje efikasno provode žene. Film Hane Jušić je - ako ne najbolji - onda meni najdraži hrvatski film u ovom stoljeću.

2. Dobra žena

Mirjana Karanović, Srbija

Mirjana Karanović već je četvrt stoljeća najvažnija srpska, vjerojatno i eks-jugoslavenska filmska glumica. Kad se nakon dugih desetljeća karijere prvi put odlučila režirati, mnogima se to činilo kao nepotrebni kapric jedne dive. A priča njenog filma - priča o ženi koja prijavi svog muža ratnog zločinca - činila se naoko kao vježba iz političke korektnosti.

Krivo! Jer, “Dobra žena” Mirjane Karanović nije samo najbolji srpski film ove godine, nego i jedan od režijski najpismenijih prvijenaca ovdašnjih kinematografija u posljednjoj dekadi. Priču o običnoj, nipošto nesretnoj supružnici koju postupno nadvlada gađenje zbog vlastite šutnje Karanović je ispričala slojevito, promišljeno, bez traga bombastičnosti i deklamatorstva. “Dobra žena” pokazuje kako je u našim društvima zločin ekonomski i socijalno asimiliran, kako je šutnja o njemu integrirana u kulturu te kako je govor o njemu postupno postao - skandal. O tim važnim stvarima Karanović priča s apotekarskom, hladnom preciznošću.

3. S one strane

Z. Ogresta, Hrvatska - Srbija

Film Zrinka Ogreste i scenarista Matišića bavi se junakinjom čija je prošlost minsko polje. Ona ništa nije skrivila, nikom nažao nije učinila, lojalni je građanin i predana profesionalka, ali u njenom biografskom ormaru stoji kostur koji svaki čas ispadne uz tresak. Potisnuta se prošlost stalno vraća, tu su sve neke sjene bivše države, ideologije, komšija i kumova, bez njih je samotno i hladno, a s njima nemoguće.

“S one strane” Zrinka Ogreste ogoljeni je kammerspiel koji se sav odvija u sobičcima, automobilima i verandama, u kojem ljudi mahom razgovaraju telefonom, a kamera stalno ostavlja dojam uhođenja. S takvom rigoroznom režijskom strategijom Ogresta je snimio ozbiljan film nad kojim visi sjena završnog “twista”: ne povjerujete li mu, imat ćete problem i s filmom.

4. Ustav Republike Hrvatske

Rajko Grlić, Hrvatska

Film Rajka Grlića i Ante Tomića je tipični politički “high concept”, film koji počiva na dosjetki. Kao i svaki “high concept”, i ovaj ovisi o tome da likovi zažive i ne ostanu formulaične funkcije zapleta. Grliću i Tomiću je to uspjelo. Napravili su film finih karaktera u kojem vam bude žao čak i fašista.

5. Pored mene

Stevan Filipović, Srbija

Iznenadni pobjednik stranog programa Pule 2015., “Pored mene” je generacijski kolektivni film novog naraštaja srpskih filmaša i glumaca. To je svojevrsno “Grlo u jagode” za današnje srpske tinejdžere, razapete između sporta, cajki, nacije i tranzicijske besperspektivnosti.

6. Sve najbolje

Snježana Tribuson,Hrvatska

Božićna komedija Snježane Tribuson rijetka je zvjerka u našem filmu. Dok su naše komedije uglavnom regionalne, dijalektalne i urnebesne, ova je komedija vrlo gradska, vrlo buržujska i usmjerena na publiku +45. U tom što jest ona je - vrlo dobra.

7. Jesen samuraja

Danilo Bećković, Srbija

Crnogorac Bećković ovim se filmom potvrdio kao vodeći novi beogradski hitmejker. Ova smjesa melodrame, sportskog i akcijskog filma djelo je ljudi za koje vidite da su sate i sate provodili uz VHS kasete. Osim što je posveta herojima videotečne akcije, film je i sasvim čestita melodrama.

Izbor Nenada Polimca:

15 najboljih filmova

1. Mrska osmorka

Quentin Tarantino, SAD

U početku ništa nije izgledalo obećavajuće. U siječnju 2014. scenarij za novi film Quentina Tarantina procurio je na internet i redatelj je najavio da odustaje od projekta. Ipak, nakon što je organizirao javno čitanje teksta pred publikom, predomislio se i najavio da će ipak snimiti film. Srećom, jer se redatelj prvi put vraća motivima kojima se već bavio, a kako mrzi ponavljanja, nevjerojatno je na kakve se varijacije odlučio. Po skučenosti prostora u kojem se odigrava radnja, usporedbe s Tarantinovim prvijencem “Psi iz rezervoara” same se nameću (Tim Roth i Michael Madsen, dva glumca iz tog filma, ponovno se pojavljuju), a osim toga ovo je vestern poput “Oslobođenog Djanga”, njegovog prethodnog ostvarenja. Zaplet je luckast, sedam lovaca na ucjene bore se oko žene osuđene zbog ubojstva (Jennifer Jason Leigh), nadmeću se u snijegom zametenoj brvnari, a sve to skupa traje tri sata, dramski je zgusnuto i bezobrazno ispremiješano. Glazba maestra Ennija Morriconea nagrađena je Oscarom, a mogla je i Tarantinova režija i fotografija Roberta Richardsona.

2. Greben spašenih

Mel Gibson, Australija-SAD

Antiratni film u kojem je poseban naglasak na krvoproliću i komadanju ljudskog tijela, a sve to je gotovo užitak gledati? Tako nešto mogao je napraviti samo Mel Gibson, redatelj posebno okrutnih ostvarenja “Apocalypto” i “Pasija”. Film ima dva dijela, prvi u kojem predstavlja svog protagonista, mladog Desmonda T. Dossa (autentična ličnost) koji se prijavljuje za vojnu službu u 2. svjetskom ratu ali odbija preuzeti oružje, intoniran je odmjereno i bez posebnih uzbuđenja, te drugi u kojem junak sudjeluje u bitci za Okinawu. Zbog ovog potonjeg ovo je jedno od najfascinantnijih ostvarenja posljednjih godina, ratovanje je dočarano kao pozornica na kojoj dominira umjetna rasvjeta, juri se bez prestanka a skučeni prostor još više naglašava klaustrofobiju. Do bojnog polja stiže se penjanjem preko mreže navučene na greben uz more, na kojoj mrtvo ostaje više vojnika no što ih se uspije popeti. Ništa manje efektan desant od onoga u “Spašavanju vojnika Ryana”.

3. Šaulov sin

László Nemes, Mađarska

Član Sonderkommando u Auschwitzu, odreda sačinjenog od logoraša čiji je zadatak uklanjanje leševa, u jednome mrtvacu prepoznaje svoga navodnog sina i želi ga sahraniti po propisnom židovskom obredu. Njegova misija smeta drugim pripadnicima toga odreda, koji su načuli da im se sprema likvidacija i žele po svaku cijenu pobjeći iz logora. Redatelj Nemes povukao je vrlo inventivne poteze glede slike i zvuka. Kamera prianja uz protagoniste, strogo je zabranjeno estetiziranje, a gomilanje i odstranjivanje leševa prikazano je gotovo rutinski. Istodobno, umjesto glazbe gledatelja guši kakofonija zvukova, sačinjena od glasova i šumova. Kad uronite u taj svijet, nećete se iz njega lako izvući. Nemes nas je gurnuo u ponore za koje nismo ni slutili da postoje, a istodobno je vješto rasporedio uporišta zahvaljujući kojima sve to možemo izdržati. Nimalo slučajno što se kao tinejdžer zabavljao izradom horor filmova. I ovo je svojevrsni horor, samo napravljen na predlošku stvarnosti.

4. Povratnik

Alejandro G. Inárritu,

SAD-Hong Kong-Tajvan

Etno vestern o pustolovu koga je njegova družina ostavila u divljini jer su smatrali da ga je ubio grizli, a on im se poslije zbog toga divljački osvećuje. Iznimno ambiciozno režiran film u kojem je svaki kadar svojevrsna vizualna pustolovina. Direktor fotografije Emmanuel Lubezki zasluženo je nagrađen Oscarom, kao i sam redatelj i glavni glumac Leonardo DiCaprio.

5. Tajna veza

Robert Zemeckis, VB-SAD

Scenarij Stevena Knighta (serija “Peaky Blinders”, film “Locke”) zasnovan je na istinitom događaju, međutim, povijest zbilja nije razlog zbog kojeg je ovaj film o dvoje špijuna na specijalnom zadatku u Sjevernoj Africi za 2. svjetskog rata posebno zanimljiv. Majstorska Zemeckisova režija poigrava se skrivenim značenjima i pridaje zbivanjima dodatnu slojevitost.

6. Toni Erdmann

Maren Ade, Njemačka

Zbog čega ovaj film odasvud dobiva tolika priznanja kao ostvarenje godine? Zasigurno ne zbog vizualnog stila koji nije osobit, nema tu ni humora u toj mjeri kao što mnogi smatraju, no priča o ocu koji se pretvara u klauna kako bi izvukao kćer radoholičarku iz kandža otuđene Europe poludjele za profitom vrlo je poticajna i iznimno relevantna.

7. Carol

Todd Haynes, VB-SAD-Australija

Roman koji je Patricia Highsmith isprva objavila pod pseudonimom poslužio je kao predložak za lezbijsku melodramu s Cate Blanchett i Rooney Mara. Romantični zaplet je neosporno vješto napravljen, no ono što izdvaja film kaligrafska je režija kojom su dočarane rane pedesete u Americi: vrlo slično starim holivudskim klasicima, a opet potpuno drukčije.

8. Kapetan Amerika: Građanski rat

Anthony i Joe Russo, SAD

Od samog početka ovaj je serijal djelovao puno ozbiljnije od sličnih Marvelovih franšiza, no njegovo treće izdanje majstorski je oblikovano: u njemu se super junaci razdvajaju u dva neprijateljska tabora, što je prilika za još intrigantnije profiliranje likova i nekolicinu blistavo izvedenih akcijskih sekvenci. Ne bez razloga najveći hit godine, jedino što će ga uskoro deklasirati puno slabiji “Rogue One”.

9. Noćne životinje

Tom Ford, SAD

Intrigantno metafilmsko poigravanje glasovitog dizajnera koji je uspješno debitirao kao redatelj “Samcem” s Colinom Firthom. Radnja se ovaj put odigrava na dvije odnosno tri razine, od kojih je najtjeskobnija ona iz romana što ga čita protagonistica, uspješna galeristica (Amy Adams). Brutalna okrutnost huligana suprotstavljena je rafiniranoj okrutnosti otmjenog svijeta.

10. Angry Birds - film

Clay Kaytis i Fergal Reilly, SAD-Finska

Kad je objavljeno da će se snimati cjelovečernji crtić po aplikaciji za video igru na mobitelima, mnogi su se podsmjehnuli tom projektu, no iz njega je izrodio najzanimljiviji animirani film ove sezone. Priča je luckasta, praščići plove brodovima i kradu jaja pticama koje ne mogu letjeti, no vizualni prosede je gotovo nadrealistički, a humor vrlo često na rubu bezobrazluka.

11. Rasprskavanje

Luca Guadagnino, Italija-Francuska

Talijanski filmaš već je napravio jedan odličan film s Tildom Swinton (“Ja sam ljubav”), a ovaj novi prerada je poznatog ljubavnog trilera “Bazen” s Romy Schneider i Alainom Delonom. Karizmatični glumci (osobito je dobar Ralph Fiennes) sugestivno dočaravaju tenziju među protagonistima koja rezultira ubojstvom. Atraktivne korzikanske lokacije poseban su adut.

12. Deadpool

Tim Miller, SAD

Činjenica da se film o super junacima pojavio u kinima upravo za Valentinovo može se smatrati čistim cinizmom, no ima tu i ljubavne priče a naslovni protagonist očita je suprotnost Batmanu, Supermanu i Iron Manu, drzak je, vulgaran i ne uživa osobito u svojim natprirodnim moćima. Zaigrani fantastični akcić radikalno odudara od holivudskih blockbustera te vrste.

13. Ovnovi

Grimur Hakonarson, Island-Danska-Norveška-Poljska

Naslov se samo djelomično odnosi na životinje koje u islandskim bespućima uzgajaju protagonisti ovog filma, istodobno je to metafora za dva brata koji ne razgovaraju već četiri desetljeća, da bi ih iznenada zbližila zajednička nesreća. Pobjednik lanjskog kanskog pratećeg programa “Izvjestan pogled”, na kojem je naš “Zvizdan” nagrađen za najbolju režiju.

14. Čudo s Hudsona

Clint Eastwood, SAD

Pilot Chesley Sullenberg, poznat po nadimku Sully, napravio je svjetsku senzaciju kada je u siječnju 2009. putničkim zrakoplovom sletio u rijeku Hudson i spasio živote 155 ljudi. Intrigantan film impresivnog vizualnog prosedea objašnjava da ovakvo junaštvo nije stvar slučaja nego iskustva, ali sve to skupa njegova protagonista ne opterećuje.

15. Opasnost iz dubine

Jaume Collet-Serra, SAD

Nema tu bogznašto, jedna zgodna plavuša (Blake Lively) koja je naumila surfati kako bi se odužila uspomeni na majku, jedna velika bijela psina koja je po svaku cijenu želi rastrgnuti, dva uporišta na kojima junakinja kako-tako preživljava i jedna high-tech igračka. Sve to traje manje od 90 minuta i gleda se bez daha. Škola režije za buduće filmaše.

7 najboljih

Hrvatska i regija

1. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, Hrvatska-Danska

33-godišnja redateljica dosad je potpisala nekoliko kratkih filmova, dalo se naslutiti da je izniman talent iako je imala i neujednačenih ostvarenja, no ovako zreli cjelovečernji prvijenac nije se baš očekivao. Rođena Šibenčanka snimila je film na tamošnjim lokacijama, odabrala je one manje prepoznatljive tako da zapravo nemate pojma u kojem se to gradu zbiva, a posebno je vješto sastavila glumačku ekipu: glavnu ulogu povjerila je neprofesionalki Miji Petričević, a njenu obitelj igraju iskusni Krešo Burić, Nikša Butijer i Arijana Čulina. Time je postigla gotovo bresonovski efekt, junakinja je bezizražajna dok trpi zanovijetanja u obitelji, a pritom se ne želi postaviti kao žrtva, ipak ona jedina ima stalni posao (otac već na samom početku pretrpi moždani udar) i ukoliko poželi može napustiti sredinu u kojoj je šikaniraju. Sklona je eksperimentiranju u svemu, pa i u seksu, ni iz čega ne pravi poseban problem i s distance promatra sve što se oko nje događa. Nešto slično odavno nismo vidjeli u hrvatskoj kinematografiji.

2. Dum spiro spero

Pero Kvesić, Hrvatska

Nije to baš striktno cjelovečernji film, traje samo 52 minute, međutim, na mnogim festivalima pomiču se granice a pogotovo na top listama najboljih. Prvijenac našeg poznatog književnika, blogera i fenomenologa bavi se njegovom bolešću, već dugo mu funkcionira samo dvadeset posto pluća i mogla bi ga dokrajčiti najobičnija prehlada, a šetnje po gradu i okolici koje je nekoć obavljao bez teškoća sada su mu veliki problem. Napravljeno je to iz prvog lica, sve kadrove snimio je svojom videokamerom sam autor, nije to nekakva radikalna novina, već je bilo takvih ostvarenja u svijetu pa i u nas (sjajni “Dobro jutro” Ante Babaje), međutim, ovom je velika vrlina krajnja opuštenost, mirnoća kojom Kvesić otkriva što mu se događa i što ga po svoj prilici očekuje, ali i obilne doze humora koje ubrizgava u opise svoje svakodnevice. Film je nagrađen na Danima hrvatskog filma, zatim u Puli i na Liburnia film festivalu, a međunarodna priznanja mogla bi uskoro uslijediti.

3. S one strane

Zrinko Ogresta, Hrvatska-Srbija

Priča - napisali su je redatelj i Mate Matišić - iznimno je provokativna. Supruga koja se morala odseliti s obitelji u Zagreb iz prijašnjeg prebivališta, jer joj je muž, časnik JNA, proglašen ratnim zločincem i završio je u Haagu, ali je i oslobođen. Prošlo je 20 godina otkako su se posljednji put čuli, a onda je on nazove mobitelom, ili se njoj bar učini da je to njegov glas. Isprva je zgrožena, odbija bilo kakav kontakt, međutim, postupno se bude nekadašnje emocije, a i ona već dugo nije bila s nekim u vezi. Razgovori postaju sve češći i traju sve duže. U našim filmovima nikad nismo vidjeli ovakve situacije, nema ideologiziranja i politiziranja, uostalom, i nije baš jasno je li joj muž kriv za ono što ga optužuju ili ne, ali je velik pomak što se netko uopće odlučio na ovakav zaplet. Precizna, nimalo bombastična Ogrestina režija i dvoje odličnih glumaca (Ksenija Marinković i Lazar Ristovski) čvrsto drže pažnju gledatelja, a na završnicu postoje različita gledanja, ovisi o tome koliko ste tehnološki upućeni.

4. Sve najbolje

Snježana Tribuson, Hrvatska

Romantična komedija podsjeća na prethodni redateljičin veliki uspjeh, film “Tri muškarca Melite Žganjer”, no dok je ono bio triptih, radnja je ovdje vješto isprepletena, gurajući u prvi plan čas ljubavne dogodovštine sredovječne slastičarke (Ksenija Marinković), čas operne dive (odličan glumački debi mezzosopranistice Renate Pokupić) koja se zasitila svjetskih scena. Zabavno i vrlo duhovito.

5. Generacija ‘68.

Nenad Puhovski, Hrvatska

Još jedan vrlo osoban ovogodišnji dokumentarac poduzeća Factum koji potpisuje njegov direktor, prisjećajući se razdoblja koje je odredilo čitavu njegovu generaciju. Razgovori su iznimno zanimljivi, pogotovo onaj s pokojnim sociologom Slobodanom Drakulićem, a materijali sjajni (Puhovski je sam snimio “osmicom” demonstracije na Zrinjevcu 1967.). Nema nostalgije i jadanja, vrlo trijezna analiza jednog uzbudljivog razdoblja.

6. Jesen samuraja

Danilo Bećković, Srbija

Redatelj je već svoj prvijenac “Mali Budo” snimio po scenariju Dimitrija Vojnova, a njih dvojica ponovno su surađivala na vrlo dopadljivom filmu o karatistu koji mora potražiti novo životno usmjerenje. Cjelina podsjeća na sentimentalne komedije Milana Jelića, samo što se ovdje u drugom planu jasno naziru mračne strane tranzicije.

7. Ministarstvo ljubavi

Pavo Marinković, Hrvatska-Češka

Dramska premisa je krajnje subverzivna, hrvatska država u namjeri da popravi budžet odlučuje ukinuti mirovine udovicama branitelja koje su u međuvremenu našle novog partnera: dvojica očajnika (Stjepan Perić i Dražen Kühn) pristaju obilaziti manja mjesta i provjeravati na kome se može uštedjeti, izazivajući gnjev tamošnje sredine. Originalno i solidno režirano.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 14:31