ZAGREB - Petnaest dugometražnih igranih filmova godišnje, od čega najmanje tri dječja, jedan animirani dugometražni film svake druge godine, najmanje pet mini serija i dvije dječje TV serije godišnje, digitalizirana kinomreža, pet milijuna kinogledatelja godišnje, od čega 15% gleda domaći film - tako bi 2014. trebao izgledati hrvatski audiovizualni sektor prema Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva što je ga je Hrvatski audiovizualni centar predstavio jučer u Hrvatskoj gospodarskoj komori.
Vrlo loš skor
Sadašnje stanje, dakako, daleko je od ovog poželjnog cilja. Hrvatski filmovi na domaćem tržištu zauzimaju svega 1,52% gledanosti, javna televizija u potpunosti je prestala s proizvodnjom TV filmova, mini serija i dječjih serija, kinomreža po broju dvorana još nije nadoknadila pustošenja s konca devedesetih, poprilično je monopolistička i slabo digitalizirana.
Nacionalni program audiovizualnog stvaralaštva dokument je kojim HAVC pokušava parirati takvom stanju i izbaviti Hrvatsku iz pozicije kulturne kolonije.
Problemi svugdje
Nacionalni program objavljen je u trenutku kad se cijeli audiovizualni sektor u istočnoj Europi hrva s nezapamćenim teškoćama. Nakon konjunkture dvijetisućitih javni fondovi i koprodukcije su presušili, pa problema ima svugdje. U Mađarskoj, vlada Viktora Orbana sasjekla je subvencije domaćem filmu i na čelo filmskog fonda dovela holivudskog producenta Andrewa Vajnu s ciljem da u budimpeštanska studija dovuče koprodukcijske poslove.
U Bugarskoj, doministar za film je smijenjen nakon rezanja subvencija za 55%.
U Hrvatskoj, problemi su puzeći i manje vidljivi, ali postoje. Nastojeći suzbiti lagodno produciranje dotiranih filmova koji nisu imali tržišne ni festivalske perpektive, HAVC se pod vodstvom pokojnog Alberta Kapovića opredijelio za filozofiju davanja manjih potpora većem broju filmova, filozofiju koja je iz kinematografije istjerala klijentiste i špekulante, ali je - pogotovo otkad je izbila recesija - otežala produkciju filma: od trinaest filmova koji su dobili potporu 2008. do danas ih je snimljeno samo pet, ostali su u raznim fazama preprodukcije, što je tek uljepšano ime za vješanje koproducentima o rame po stranim pitching forumima.
U okolnostima slabog ekonomskog rasta i proklamirane štednje, audiovizualna industrija očito se ne može oslanjati samo na državu. U tom smislu, HAVC-ov program ponajprije računa na provođenje zakona i kontribucije komercijalnih televizija, ali i sasvim drukčiju ulogu HRT-a.
Čvrste brojke
HAVC-ova “plava knjiga” predstavljena jučer, naime, jasno pokazuje da iza impresija o komercijalizaciji javne TV stoje čvrste brojke. HTV je posljednji TV film snimio 2006., posljednju mini seriju 2008. , ali je zato broj sit-coma u programu javne TV od 2005. porastao od dva na pet godišnje, a sapunica od nijedne na dvije godišnje. HRT audiovizualni sektor doživljava kao partnera tek onda kad treba za njih lobirati za veću minutažu reklamiranja.
Nerealna u rokovima
Nacionalni program otvara i pitanje izvoza filmskih usluga, gdje je u Hrvatska u zlatnoj eri Jadran filma bila i te kako prisutna. Studiji u Pragu, Budimpešti, Sofiji i Bukureštu ugrabili su u potpunosti to tržište usluga ponajprije zahvaljujući obilnim poreznim olakšicama za strane koprodukcije. Hrvatska financijska politika bila je dosad u tom vrlo tvrda. Razgovori s novom ekipom u Ministarstvu financija još su jedan okršaj koji čeka Hrvoja Hribara i sadašnju ekipu HAVC-a.
Koliko je “plava knjiga” HAVC-a realna? U rokovima koje sebi sama zadaje, vjerojatno nimalo.
No, kao svojevrsni “hodogram” nužnih koraka, ona je jedina moguća. Hrvatska audiovizualna industrija još je uvijek potkapitalizirana, udaljena od publike, tuđa prikazivačima, ignorirana od televizija. Nacionalni audiovizualni program pokušaj je da se stvori takva industrija koja će društvu koje je plaća to uspješno i vraćati.