Doživljavam stvarnost kao da živim u vremeplovu, kao da su preda mnom oživjele emocije, misli, bojazni, zablude, vapaji ljudi iz devetnaestoga stoljeća, iz četrnaestoga stoljeća, s početka dvadesetog stoljeća. Epidemija, potres, nedostaju jedino požari i rat, s tim da predzadnje također nećemo izbjeći.
Ali proći će i epidemija, zaliječit će se Zagreb, neće mu za to trebati četvrt stoljeća, kao u doba poslije Šenoe, no ostat će dugo sjećanje na naše trenutačno kolektivno stanje duha, koje jest drugačije nego li u mirnim vremenima. I trebali bismo ga bilježiti.
Mene u ovim kriznim vremenima zapravo neprestano progone takozvane pozitivne misli. Primjerice, tko je mogao zamisliti da će benzin biti toliko jeftin, a promet toliko slab? Jeste li ikad primili više zahtjeva za prijateljstvom na Facebooku nego li u ove dane?
Crijep i cigle po pločnicima, kuće bez krovova, teško ranjeno dijete, središte grada u prašini i strahu. Prije 140 godina Zagreb je zaljuljao potres od 6,3 stupnja, a jučer ujutro od 5,3 stupnja po Richteru. Približno isti užas prouzročiše. Prije 140 godina dvoje ljudi bijaše poginulo, 29 bijaše teško ozlijeđeno, a sad se žrtve još zbrajaju.
Potres je udario na istom mjestu i gotovo u isto vrijeme kao prije 140 godina. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi, rekli bi seizmolozi. Ploče Zemljine kore gibljive su poput lopoča, pa se, plutajući na lavi, taru jedna o drugu te su potresi neminovni. I ovoga su stručnjaci dakle i predvidjeli i najavili.
Počeli smo ovaj dnevnik, pa i ovaj nastavak, s Augustom Šenoom, dičnim sinom zagrebačkim, genijalnim piscem, altruistom i zavodnikom, a taj bijaše umro sa svega 43 godine, od posljedice upale pluća, a koju je „pokupio“ pomažući u obnovi grada nakon potresa.
Ostalo je iza Šenoe nacrta za 40-ak romana i pripovijesti, pa je dakle jedno glupo podrhtavanje tla pokopalo gotovo cijelu jednu malu književnost. Šenoa bijaše u vrijeme smrti gradski senator, a javni mu je interes bio iznad osobnoga do te mjere da je svoj altruizam eto platio glavom.
Danas bi Šenoa rekao, svi koji imate siguran krov nad glavom, ne napuštajte kuće. Naime, autor već spominjane Kugine kuće. Znao je da zlo ne počiva u bolestima, nego li u ljudima. A na plakate bismo možda trebali tiskati, ovih dana, uz poruku „Ostani doma!“, makar prvu strofu najsnažnije njegove pjesme, Budi svoj!
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!