DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Kako je crnogorski roman iz 2004. opisao današnjicu

Crna Gora prva je europska država koja se u prvom valu riješila pandemije, a bijaše i zadnja kojom se virus bio proširio.

Epidemiolozi otpočetka upozoravaju kako je širenje zaraze potencijalno opasnije u malim i još manjim državama, jer virus se ispočetka uvijek množi ravnomjerno, ne mari za udjele i postotke, svejedno mu je prosperira li u Wuhanu ili u Budvi. Stoga je jasno da je Crnoj Gori prijetila veća katastrofa negoli, primjerice, Italiji, velikoj državi, koju je pandemija eto stigla poharati srećom samo djelomično, uglavnom na sjeveru.

Pođem li gdje ovo ljeto izvan Hrvatske, zacijelo ću u Crnu Goru, odakle sam se eto vratio i uoči dolaska virusa na Balkan. Kupio sam u podgoričkoj knjižari Karver jednog Schopenhauera, popio kavu s Varjom Đukić, glumicom i vlasnicom, koja me, pisao sam, podsjeća na majku, a eto tek sam se sad sjetio da sam u Karveru svojedobno upoznao i Ognjena Spahića (r. 1977.), tad jedva 28-godišnjaka, koji je upravo bio objavio, godine 2004., izvanredan roman prvijenac, “Hansenovu djecu”. Dijelili smo izdavača, zagrebački Durieux, pa sam knjigu pročitao rado.

Spahić, mladić mirna, “sjevernjačkog” pogleda, dugoljasta lica, dulje kose, kao kakav tužan pas s klempavim ušima, otpočetka je dakle ozbiljan pisac, nije plesao svega jedno ljeto, piše i dalje, no svoj prvijenac još nije nadmašio.

Kako je bila izbila pandemija, pravili su se popisi poznatih književnih djela pogonjenih raznim zarazama i ni na jednom nisu završila eto “Hansenova djeca”, čija radnja teče godine 1989. u posljednjem europskom leprozoriju u južnoj Rumunjskoj (koji zaista postoji), skloništu za gubavce dakle, a sve u vrijeme izbijanja revolucije, koja kulminira strijeljanjem komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua i njegove supruge Elene.

Roman je preveden na francuski, mađarski, arapski, talijanski, engleski, slovenski, makedonski i, dakako, rumunjski jezik i osvojio je više domaćih i inozemnih nagrada. Glavni lik, neimenovani pripovjedač, potanko izlaže svoj blizak odnos s Amerikancem, supatnikom i prijateljem Robertom W. Duncanom, a ostali gubavci ostaju u drugom planu. Oni su s raznih strana Zapada. Otpadaju im dijelovi tijela, otvaraju se rane, muče se Spahićevi likovi jezivo unakaženi bakterijskom bolešću tom, no to ih ne sprječava da spletkare, međusobno se progone. Pripovjedač je među njima glavni zato što njemu jedinome nije otpao – penis. Ostade mu dakle glavni simbol zapadnog – narcizma. Zavide mu, što se kaže, više nego Freudu.

Što se događa u leprozoriju, neugodno podsjeća na to što se događa izvan njega. Ondje je isto na koncu jedino bitno “tko ima većeg”. Distopijska ova proza u suvremenom balkanskom kontekstu sliči na “izolacijske” drame Bugarina Hriste Bojčeva, a u nas bi joj se ekvivalent eventualno mogao naći u romanu prvijencu Mirte Maslać “Čudovište iz ormara” iz 2018. (izdavač također Durieux), gdje, doduše, akteri nisu zarazni, negoli “samo” duševno pomućeni, no jednako su eto zlobni kao i ljudi na slobodi. Zapad u malome, rekao bih.