PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Hrvatskim piscima kao da je urednik bio Capak: gotove mjere, pa gotovo i pisanje

Antun Branko Šimić

Posvema je zamro projekt Hrvatskog društva pisaca Dnevnici iz karantene, zadnji su prilog objavili još 11. svibnja.

Splasnulo kratkotrajno, palanačko uzbuđenje, kao da im književni urednik bijaše Krunoslav Capak: mjere ukini, računalo gasi. Šteta možda nije velika, pisaše se najvećma koještarije. Život ide dalje; što se kaže, Amerika gori, HDP-ovac se češlja.

Pomišljam kako bi narod taj spisateljski znatno lucidniji, produktivniji bio e da ga pogoni makar kakva nevolja. Primjerice, tuberkuloza. Otpočetka je zaobilazim, budući da je tema neiscrpna. Bolest je zarazna (plućna i TBC grkljana), ali ne jako, pa ne uzrokuje iznenadne epidemije, no trajno tinja, ponajviše među sirotinjom, otkako je svijeta i vijeka, u svim kulturama.

Gotovo i nema boljeg pisca hrvatskog u drugoj polovici 19. i prvoj 20. stoljeća e da nije živio pod njezinom paskom, utrkujući se sa smrću s tad praktički gotovo neizlječivom bolešću. Stradali su od nje August Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Ivan Goran Kovačić, pobolijevao Ivo Andrić, umro Antun Branko Šimić.

Načela je kao mladića, po svemu sudeći, i Miroslava Krležu, koji je, doduše, bio hipohondar, pa mu nije uvijek za vjerovati. Bilo kako bilo, liječio se u Opatiji, kao austro-ugarski časnik, za 1. svjetskog rata, gdje se prije njega nakratko bio liječio od tuberkuloze i Antun Pavlovič Čehov, a kad smo već na Kvarneru, skončao je od tuberkuloze pluća možda i Janko Polić Kamov, kao i mnoga njegova braća i sestre. Bolest je gorivo njegova jedinog romana “Isušena kaljuža”.

Asocijativni niz vodi me još južnije, uz obalu, do Senja, gdje je rođen Vjenceslav Novak, minijaturni hrvatski Balzac. Umro i on od tuberkuloze, za radnim stolom, a umirali su od nje i njegovi likovi. Lucija, djevojka jedva stasala, kopni istodobno upoznajući ljubav, u romanu “Posljednji Stipančići”, čiji je siže danas pogodan za razvoj sapunice ili, recimo, feminističke kritike: žena se prikazuje kao seksualni objekt čak i kad je na samrti.

Više mi godi Novakova novela “Nezasitnost i bijeda”, čija radnja teče na prijelazu u 20. stoljeće. Dječak Đuro, sin samohrane pralje, najbolji đak u provincijskim gradiću, izvisi za stipendiju u korist priglupog sina lokalnog moćnika, pa, stigavši u Zagreb, tavori kod nekog krojača i njegove tuberkulozne žene. Zarazi se i umre, a onaj klipan upropasti stipendiju te ga pošalju za oficira.

Pralja sahranjuje Đuru, prolazi s frendicom majka klipana kojem su preko veze osigurali stipendiju, te komentira prizor:

- Žalost je to, velika žalost! - odvrati majorica klimajući glavom, a onda doda otmjenim, nazalnim tonom:

- Ne smijete si opet utvarati da ona bogzna koliko trpi. Ovakva ubogarija naučna je od ranih nogu na svako zlo, pa otvrdne i pretrpjet će vam svega…

Dalje me asocijativni niz vodi do toga da Đuru zamišljam kao 12-godišnjeg crnog dječaka Georgea iz Los Angelesa, a još bih dodao, kafkijanski, da se upravo Franz Kafka svojedobno nije bio oporavio jedino od španjolske gripe, negoli eto i od tuberkuloze.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:39