DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA 'Bijela bolest' Karela Čapeka kao da se događa baš danas. A napisana je još 1937. godine

Jučerašnje pisanje o Vjenceslavu Novaku (1859. – 1905.), jednom od očeva hrvatskog realizma, otvorilo mi je nov asocijativni niz: Česi. Bogata je njima hrvatska književnost. Novak eto bijaše po ocu Čeh, a očeve češke imahu Milutin Cihlar Nehajev, Jagoda Truhelka, dakako i njezin brat Ćiro, glasovit profesor i prosvjetitelj. Vukao je daleko češko podrijetlo i August Šenoa, čiji izvorni oblik prezimena glasi Šejnoha.

Veličanstveni kanon češke književnosti 20. stoljeća u nas je relativno nepoznat, pa tako nikad nitko nije preveo izvanrednu dramu Karela Čapeka (1890.- 1938.) “Bijela bolest” (Bílá nemoc). Tročinku je napisao 1937., u doba već nabujale nacističke agresije, za Narodno kazalištu u Pragu, gdje je i praizvedena. Posljednja je Čapekova drama. Umro je sljedeće godine, u prosincu, od gripe, a njegovi biografi kažu da ga je prije svega shrvala aneksija Sudeta, koje je Njemačka prisvojila od Čehoslovačke u rujnu te godine. Sljedeće je okupirala cijelu državu.

Čapekova distopijska te, još šire, znanstveno-fantastična djela, romani i drame, i danas su najčitanija njegova djela, a osobito je slavna njegova mračna drama “R.U.R” iz 1920., za koju je izumio riječ robot. RUR je skraćenica za Rosumove univerzalne robote, mehanizirana bića bez duše, nove radnike, za koje danas eto svi znamo, a ne znamo da je riječ robot slavenska i Čapekova izvedenica od rabote, rabotanja, teškog rada, u svim slavenskim jezicima.

“Bijela bolest” isto ne donosi sretan završetak. Bolest hara svijetom. Prvi simptomi su hladne bijele mrlje po tijelu, zatim se otvaraju rane, a na koncu ostaje jedino – morfij. Bolest se brzo širi, prenosi se dodirom, a djeluje eto kao križanac kuge i gube te prijeti cijelom čovječanstvu.

Mjesto i vrijeme radnje neodređeno je, ali očito je posrijedi tadašnja Čehoslovačka. Postoji lijek za bolest, no pitanje je hoće li doprijeti do masa. U središtu zbivanja jesu dvojica liječnika, profesor Galen, koji ima lijek za bolest, i profesor Sigelus, koji nudi lažan lijek. Tu je i jedan veliki vojskovođa, Maršal, totalitarni vođa koji je tad ponajviše sličio Hitleru, a danas – mnogi će u njemu prepoznati neke nove zapadne vođe koje traže spasonosna rješenja preko noći, razne “čudotvorne” lijekove za Covid-19.

U drugom činu javlja se i neskrupulozni, moćni kapitalist, barun Krüg, glavni državni tvorničar oružja, monopolist, koji pokuša potkupiti Galena. Ovdje se dakako otvara paralela s Krležom i njegovim Aretejem, no mnogo više upada u oči još jedna poveznica s aktualnom pandemijom: bijela bolest, poput Covida-19, smrtno pogađa starije ljude, ovdje one starije od četrdeset.

Ne vrati li se epidemija, drama je idealna za jesenski repertoar bilo kojeg našega većeg kazališta, posrijedi je, dakle, djelo za veći ansambl, u radnji je i jedna četveročlana, prosječna obitelj, a sve eto kao da se događa upravo – danas.