POČINJE VELIKA OBNOVA ARHEOLOŠKE SENZACIJE

U Pompeje Italija i EU ulažu 105 milijuna eura

U projektu sudjeluju 22 mlada stručnjaka, a dodjela poslova i njihovo izvođenje nadgledat će se iz Bruxellesa

U Pompejima je Italija - uz nemalu pomoć Evropske unije - napokon okrenula stranicu, mahnula se prozirnog fatalizma i okrenula novom optimizmu, čiji je jurišni odred šačica sastavljena od 22 mladih stručnjakinja i stručnjaka, uglavnom arheologa i arhitekata, koji su krenuli (napokon) snimiti stanje i (također napokon) popravljati i konzervirati u širokim razmjerima.

Naravno, za to je trebao i novac, onaj novac koji Berlusconijeve vlade desetljećima nisu davale. Za to jedinstveno arheološko nalazište na svijetu Italija i Evropska unija prikupile su i usmjerile 105 milijuna eura u tri godine, do 2015. Evropska unija je dala od toga 41,8 milijuna. To je bio novac namijenjen kroz tri godine za četiri nerazvijene južne talijanske oblasti (Kampaniju, Apuliju, Kalabriju i Siciliju - Basilicata je našla naftu pa se naprasno uvrstila u razvijene), ali su ostale tri pristale da tri godine ne dobiju ništa, kako bi se sredstva mogla koncentrirati na Pompeje.

Krah zbog kiše

Koliko su Pompeji bili ugroženi svjedočili su podaci koje smo ovdje već iznosili. Prije nešto više od dvije godine srušila se Schola armaturarum iuventis pompeiani poznata i kao “Gladijatorski dom”, zgrada u Pompejima u kojoj su mjesni mladići vježbali oružanu borbu i koja je iznutra bila oslikana jedinstvenim freskama. Neposredan uzrok kraha te dvokatnice bila je infiltracija vode od obilnih kiša koje su natopile Italiju, izazivajući teške poplave u nekim njezinim dijelovima. Posredan uzrok bila je metoda konzervacije primijenjena poslije drugoga svjetskog rata, kada se smatralo da je najpraktičnije pokriti pompejanske konstrukcije armiranobetonskom dekom. Spojiti dva materijala koji različito reagiraju na oscilacije temperature i vlage znači izložiti ih naprezanju koje će kad-tad izazvati zamor materijala. Ali tada se arhitektima činilo da je armirani beton panaceja (tako je uništen zauvijek i dio stropa Assiške bazilike).

Glavni uzrok je, međutim, bila nebriga za to blago.

Tko je posjećivao Pompeje više puta u posljednjih četvrt stoljeća lako se mogao uvjeriti da je sve više ulica pregrađeno daskama da se spriječi ulaz turista, jer im je prijetila opasnost da im se crijep ili opeka sruše na glavu, da je sve više zgrada izvana bilo poduprto gredama da se ne uruše. Decenijama su bile zatvorene Terme Suburbane, Antiquarium je bio u izgradnji decenijima, a statue i drugo blago koje bi u njemu imalo biti izloženo ležali su u nekadašnjoj žitnici, nedostupnoj posjetiteljima. Čuveni mozaik “Cave canem” u Kući tragičnog pjesnika odavna je nedostupan i pod ključem. Nedostupan je dugo bio i čuveni Prijap u Kući Vetija, koja se, doduše, restaurirala, ali dvaput dulje od predviđenoga. Nije ni čudno: u dva navrata kad sam bio ondje, radnika ni na vidiku.

Jedinstven udes

Pompeji su sa svojih oko 12.000 stanovnika bili manji grad u Rimskom Carstvu (ta i Salona je imala oko 60.000), kakvih je bilo na desetke. Zadesio ih je jedinstven udes: pokrio ih je pepeo piroklastične erupcije Vezuva (79) i sačuvao kakvi su bili u trenu te katastrofe. Ali i takav mali grad je, sa svojih 66 hektara površine, sada golemo nalazište, u usporedbi s drugima: ima oko 1500 zgrada, među kojima su i višekatnice, do 3000 četvornih metara razvijene površine; samih mozaika je oko 2000 metara četvornih, zidovi imaju volumen od oko dva milijuna prostornih metara i površinu od oko 240.000 četvornih metara, od kojih je oko 20.000 pokriveno žbukom, a čak 17.000 freskama. Posrijedi su zgrade sagrađene prije gotovo 2000 godina, a dobar dio njih je posljednjih 200-250 godina izložen djelovanju atmosferilija. Za usporedbu: rimska Radionica sv. Petra, uspostavljena za izgradnju Vatikanske bazilike, nije prestala raditi do danas, jer nema dana da ne treba nešto učiniti na održavanju te goleme građevine. U Pompejima, kad bi se godišnje renoviralo petnaestak kuća, trebalo bi stoljeće da ista kuća opet dođe na red - a takvim ritmom održavanja nastradale bi i novogradnje. Zna svatko tko ima svoju kuću da je to neprestani trošak - nekmoli 1500 prastarih kuća.

Trebalo je misliti u širokim razmjerima, unaprijed. Upravo tu je Evropska unija dala presudan impuls, odlukom od 29. ožujka lanjske godine, kojom je započeo - kako su ga Talijani teatralno nazvali - Veliki projekt Pompeja. Posrijedi je kolektivni napor raznih institucija, uz konstantan nadzor iz Bruxellesa. Ne samo kako se troši novac, koliko namjenski i koliko efikasno, nego i tko ga troši. Na području gdje je država nerijetko odsutna a teritorij kontrolira mafijaška camorra, trebalo je nadzirati i moralni kredibilitet svakoga potencijalnog izvođača, te paziti da se ne pojavljuju zamjenski kooperanti koji pokrivaju mafijaše. Utvrđeni su fiksni rokovi za prijavljivanje, i razborito kratki rokovi za donošenje odluka o izboru projekata ili izvođača, odnosno za priziv (sve po 30 dana) - i odmah se počinje. Već 21. veljače dolazi povjerenstvo iz Unije kontrolirati što je učinjeno. U usporedbi s asfaltiranjem rimske ulice duge kilometar u kojoj stanujem, i koje traje dvije godine, to je munjevito.

Svježa krv

Od travnja do siječnja pompejanska “Task Force” morala je proučiti stanje (i prirediti trodimenzionalni snimak svakog zdanja u Pompejima), izraditi plan osiguranja objekata, te projekt videonadzora cjelokupnog područja (kako radi osiguranja objekata, tako i radi osiguranja od organiziranog kriminala).

Možda je na dulju stazu još važnija injekcija svježe krvi angažiranjem 22 više-manje tridesetogodišnjaka, koji su se u parovima bacili naglavce na izradu detaljnih projekata, kako učvršćivanja struktura, tako njihova natkrivanja, vodeći računa o tome da freske treba zaštititi i od direktnog svjetla, a da sve stare zidove valja spasiti od kiše.

Ima toga još: osposobljavanje Fontanina Kanala “Conte di Sarno” (koji je taj autor fasade Sv. Petra izgradio nemajući pojma da njime presijeca Cardo Pompeja za koje nije ni znao - pa je poslije Kanal presječen da bi se Cardom moglo proći), kako bi se napokon drenirale rezidualne vode nakon kiša, koje potkopavaju Pompeje, te još stotinjak “sitnica” koje sve zajedno čine jednu novost, iščekivanu uzalud za dvadesetak godina Berlusconijeve močvare: led je krenuo, kako bi napisali Iljf i Petrov.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 03:21