'BOJIM SE ADAPTACIJE CORSA. NOVI LJUDI NE ZNAJU I NE OSJEĆAJU DUH PRAVE KAVANE' Poznati teoretičar i povjesničar arhitekture o nestanku urbanizma

Arhitekt Tomislav Premerl, teoretičar i povjesničar arhitekture, nedavno je obilježio 55 godina kritičke misli knjigom “Povijesnost arhitekture. Pedeset tekstova o arhitekturi 1962.-2013.” Knjiga počinje rečenicom: “Misliti o arhitekturi kreativni je proces.” Njegov prvi objavljeni tekst bio je u Studentskom listu 1962. godine. pod naslovom “Zamisli i ostvarenja arhitekture”. Već je tada teoretizirao. Njegovo djelo “Hrvatska moderna arhitektura između dva rata - nova tradicija” drži kultno mjesto među strukom.

Rođeni ste u Zagrebu, kakav je bio Zagreb vaše mladost, a kakav je danas? Što vas u odnosu na prošlost najviše u njemu rastužuje ili veseli?

- Vrijeme ubrzano teče. Uvijek ima i izvjesne nostalgije, ali život nesmiljeno postavlja nove odnose, nove vizure koje i nesvjesno živimo i sudionici smo mijena, kao uvijek u povijesti, jer i tih mijena mi smo čak i kreativni sudionici. Kakav je Zagreb bio 50-ih i 60-ih godina ostala je kreativna memorija kao podloga za budućnost.

Ovih se dana u Zagrebu dosta priča o mogućoj skoroj obnovi kavane Corso u Gundulićevoj ulici. Kakva bi obnova bila najbolja?

- Preporučio bih jednu od poznatih adaptacija, naravno, ne i posljednju. Dakle, ili rekonstrukciju kavane iz 1900-ih, ili pomnu rekonstrukciju adaptacije Kauzlarić-Gomboša iz tridesetih godina. Potpuno nove se adaptacije bojim, jer novi ljudi više i ne znaju niti osjećaju duh prave kavane.

Na obali je zbog procvata turizma posebno ugrožena baština gradnje iz razdoblja nastala od četrdesetih godina nadalje kao i industrijska baština. Mnoge vrijedne zgrade nisu zaštićene, a ni zone središta nekih gradova i mjesta ne čuvaju se kao cjeline, ako nisu iz davnina. Što se može učiniti za podizanje svijesti o očuvanju i takve, nazovimo je, novije baštine?

- Ugroženost baštine vječna je tema, a stvarnih djelatnih pomaka u zaštiti vrlo je malo. Čini se da je zaštita spomenika kulture lijepo slovo na papiru. Ima više slučajeva da je spomenik kulture napadnut, pa i uništen, a ostajemo tek na tom zaključku. Zaštita kulturne baštine veliko je praktično pitanje i pitanje svijesti društva, odnosno civilizacijske kulture. Industrijsku baštinu iz dana u dan gubimo i za tu je zaštitu već prilično kasno. I s novom vrijednom baštinom je tako. Bez stručnog programa zaštite i ostalih zakonskih provedbi situaciju je nemoguće kontrolirati.

Zašto se arhitektonska bašina raznih razdoblja dobro čuva u primjerice Nizozemskoj ili Austriji, a ne kod nas?

- Zaštita i očuvanje djelatno je moguće tek i samo uz striktne mjere zakona, a tek onda slijedi edukacija i mjere odgoja društva, obrazovanje, građenje svijesti ljudi, sve to kao dugotrajan proces.

Pisali ste ranije da “nema arhitekture bez urbanizma”. No urbanizam u Zagrebu kao da je zaboravljen, a uglavnom i drugdje u Hrvatskoj. Zašto?

- Urbanizma više nema. Barem ne u smislu kakvog ga znamo, kakvog smo ga učili i kakvog smo stvarali. Urbanizam još postoji tek na Arhitektonskom fakultetu kao više-manje važan predmet. Za urbanističku djelatnost danas postoje i nove riječi i pojmovi, novi nazivi. O današnjoj situaciji u urbanizmu Zagreba, još uvijek upotrebljavam taj pojam, trebalo bi stručno raspravljati, ali i javno istupati. Sve je to danas zamrlo. Ipak, ne ostajemo beznadni, vjerujmo u novo vrijeme.

Bavili ste se mnogo i sakralnom gradnjom. Biste li mogli zadnjih pet godina izdvojiti neki pohvalni primjer sakralne gradnje u Hrvatskoj?

- O sakralnoj umjetnosti, ne isključivo arhitekturi koja je tek dio sakralnog identiteta, više sam puta pisao, predavao na Teološkom studiju i Filozofskom fakultetu DI, a i sam sam gradio i oblikovao pet crkvenih objekata projektiranih, naravno, integralno. Po mom sudu većina je novih crkvenih objekata vrlo loša. Uzroci su podosta jasni, a na nama je da ih sustavno i smišljeno uklanjamo. O mojim djelima neka sude drugi, a ja ističem tek uspjelu crkvu arhitekta Emila Šverka u Čavoglavama, a našla bi se i još koja.

Pedeset pet godina kritičke misli je iza vas.

- Pedeset i pet godina kritičke misli, koje po meni nikada dosta. Zanima me ono naprijed, k tome težim i na tome još uvijek radim.