Znam malo ljudi kojima je ‘sve posloženo‘, svaki ima sobu Modrobradog u koju se ne smije ući

"Izvještaj o generaciji" nova je knjiga Dalibora Šimprage. To je izvrsnih 13 priča koje daju prilično sumornu sliku generacije današnjih 50-godišnjaka. Pa tako čitamo o Vanesi koja je završila fakultet, ali nikada ništa nije radila, o blaziranom menadžeru sa stancijom u Istri, o Ladi, slabiću koji se odsutno predaje svojoj karijeri, o jednoj baš neugodnoj odgojiteljici iz vrtića….

"Svaka priča imala je zametak u nečem neobičnom što bih čuo. Na to su se onda naslagali drugi motivi, kao kamena obloga na golim zidovima kuće. O 'svojoj' generaciji pisao sam jer je to milje koji najbolje poznajem, da ne moram izmišljati. U književnosti realističkog prosedea odmah osjetim kad autor ne poznaje temu pa piše banalnosti. Sumorne ili ne, priče su takve zato što su pisane hladno, izvještajno, bez ushićenja, ali i bez sarkazma.

Znam veoma malo (sredovječnih) ljudi kojima je 'sve posloženo', svaki ima neku sobu Modrobradog u koju se ne smije ući. A mene eto baš zanima što je iza tih vrata, u tim životnim predjelima o kojima se javno ne govori, čije postojanje ljudi nehotice otkriju u trenucima nepažnje", objašnjava Šimpraga, dugogodišnji urednik u novinama - prvo u Vjesniku, Nacionalu, Globusu, a sada u Jutarnjem listu. Pomaže li mu profesija u konstruiranju književnih likova? I poželi li ponekad biti samo pisac?

"Nisu samo novine ekskluzivno mjesto gdje čovjek može vidjeti sve šarenilo i mehanizme života: koliko tek živopisnih likova sretnu članovi Gorske službe spašavanja. Ipak, novine su - zahvaljujući onome čime se sve bave, ne onome tko ih piše - izvanredan presjek aktualnog društva. Utoliko pomaže. Ne želim biti isključivo pisac jer je to pakleno: zamisli, sjediš kod kuće, sam, i baviš se svojim fantomima i fantazmama dok vani huči život. Nemam tih ambicija."

Za kraj me je zanimalo tko su ljudi čija imena - njih trideset - pišu na koricama knjige?

"Imena su izmišljena, ali česta kod rođenih 1960-ih i 1970-ih: danas nema beba kojima roditelji daju ime Gordana, Siniša, Ratko, Mirjana..." objasnio je kolega Šimpraga čiju bi knjigu priča trebalo pročitati. Možda u njoj pronađete vlastitu sudbinu ili nekoga koga poznajete površno.