Zlarin je otok, znat će svatko tko je na njemu bio, na kojem će se vrijeme naprosto zaustaviti kad na njega dođete. Zlarin je i jedan od rijetkih otoka za koje se može reći da nije žrtva posvemašnje apartmanizacije, barem ne u onoj mjeri u kojoj je to dobar dio drugih otoka u Hrvatskoj. Zlarin je otok bez automobila. Desetljećima smo, nekoć, imali kuću u Vodicama i desetljećima brodom, s turistima, odlazim i na ovaj otok, na izlet na jedan dan. Nije se puno mijenjao od mojeg djetinjstva, to kažem u najpozitivnijem mogućem svjetlu.
Nekoliko ljudi iz Zagreba i iz ostalih, većih gradova, odlučilo je dobrim dijelom godine živjeti i ondje. I razumijem ih. Sve što vas u životu brine na ovom će se otoku ipak umanjiti ili će vam se barem tako na trenutak učiniti. A ponekad je i dovoljan samo trenutak.
Kada sam vidjela fotografiju mlade autorice Ive Roce, u sklopu online izložbe Muzeja fjake, na kojoj trojica barkom plove u rano poslijepodne, kad sunce daje najljepši odsjaj, to za mene nije bila još jedna fotografija trojice u barci. To je fotografija koja na najbolji mogući način govori o ovom otoku. Podigli su ruke u zrak, sva trojica, drži ih trenutak. U pozadini, malo ljudi, tek pokoji prolaznik; još je vruće za hodati po otoku.
Jednog ljetnog dana
I mlada fotografkinja Iva Roca, rodom iz Vodica, misli slično, pa će tako uz ovaj ciklus navesti: "Dok se svijet stalno mijenja i ubrzava, Zlarin ostaje isti. Ne zato što je zapeo u prošlosti, nego zato što još uvijek čuva ono što mnogi polako gube: jednostavnost, zajedništvo i vrijeme za život. Zlarin se ne mijenja kako bi pratio vrijeme. Mi se trebamo mijenjati i usporiti kako bismo se prilagodili Zlarinu." Naziv je upravo na tragu te cijele priče, "Di je vrime stalo".
Njezina je serija fotografija nastala iz nostalgije za takvim načinom života. Kroz prizore ljetnih popodneva ispunjenih fjakom, kupanja među stijenama, rublja koje se suši na suncu, starih brodica i svakodnevnih susreta na kalama pokušala je zabilježiti atmosferu otoka koji se, dakle, nije potpuno prepustio tempu modernog svijeta.
Inače su fotografije nastale tijekom samo jednog ljetnog dana, kada je s prijateljima otišla na Zlarin na kampiranje. Bio je to mali bijeg autorice i njezinih prijatelja od turističke gužve u Vodicama. Nije krenula s namjerom da radi seriju za izložbu, nego je spontano fotografirala trenutke koji su joj privukli pozornost. Tek je kasnije shvatila da sve fotografije zajedno pričaju priču o otoku i atmosferi koju nosi. I ona, poput mene i vjerujem svih koji su bili na otoku, osjeća da, čim siđe s broda, kao da sve uspori. Nitko nikamo ne žuri, ljudi sjede ispred kuća, djeca se igraju na rivi, a vrijeme kao da više nije važno. Misli da nas Zlarin podsjeća koliko malo zapravo treba da bismo se osjećali dobro. Kad nema automobila, nema ni one stalne buke i užurbanosti na koju smo navikli. Ljudi više hodaju, razgovaraju i primjećuju jedni druge. Cijeli otok djeluje mirnije i povezanije.
Ono što je upečatljivo kod nje jest način na koji je to prenijela fotografijom. Vidi se da je riječ o školovanom rukopisu, ali istodobno se vidi i da ona dobro poznaje ovaj teritorij, da je njezin, da zna što i kako treba snimati.
Najviše su je privukli sasvim obični prizori: ljudi koji igraju balote, kupači među stijenama, rublje koje se suši na suncu, brodice vezane uz rivu i toplo popodnevno svjetlo koje cijeli otok oboji zlatnom bojom. Ona sama kaže da Zlarin zove "otokom zlata". U vrijeme zlatnog sata sve poprimi neku posebnu toplinu i upravo tada je najljepši.
Najviše ju je iznenadilo koliko je život na otoku jednostavan. Kao da ondje nije važno što nosiš, koliko pratiš društvene mreže ili što voziš. Ljudi se međusobno poznaju, razgovaraju i imaju vremena jedni za druge. To je nešto što danas viđamo sve rjeđe.
Najviše je zato i fotografirala u kasno poslijepodne i predvečer; tada sunce najljepše pada na Zlarin. To svjetlo daje fotografijama toplinu i osjećaj nostalgije koji je željela prenijeti.
Tipičan je i prizor veša, ručnika obješenih o zid, gaća i kupaćih kostima, ispod dvije prazne posude za vino.
Fjaka
Izložba Ive Roce, dakle, može se pogledati online u sklopu Muzeja fjake, koji za sebe kaže da je "prvi muzej na svijetu utemeljen na osjećaju uvjetovanom geografskim položajem" te da "predstavlja platformu posvećenu suvremenoj umjetnosti, kartolinama, fabulama i dalmatinskom stanju uma". "Mislim da je Muzej fjake lijepo pokazao da fjaka nije lijenost, nego način života i stanje uma. To je podsjetnik da ne moramo stalno juriti i biti produktivni. Mislim da nam upravo toga danas najviše nedostaje", smatra mlada Iva Roca.
Njezina biografija kaže sljedeće: vizualna je autorica iz Vodica koja djeluje na području fotografije, videografije i grafičkog dizajna. Završila je preddiplomski studij na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a trenutačno pohađa diplomski studij na istom.
Inače, u sklopu virtualnog Muzeja fjake, uz izložbu Ive Roce možete pogledati još pet izložbi koje istražuju pojam fjake.
Tu su serija ilustracija "Sritna lita" Maje Maljković Zelalije, inspirirana starim fotografijama i mediteranskom estetikom, među kojima se ističe ilustracija "Fjaka.032"; zatim "Hommage fjaki" Lee Bulaje, inspiriran promišljanjima umjetnika Mladena Stilinovića o ideji rada, hiperprodukciji i očekivanjima društva; "Fjaka kroz povijest", nastala u suradnji profesorice povijesti Ljube Barun Čolak i njezine desetogodišnje kćeri Brune Čolak; audioesej "Kako je ništa postalo sve" autorice Katarine Zekić; i vizualni dnevnik Branka Šare.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....