Malotko se od hrvatskih umjetnika može pohvaliti knjigom koju je objavila inozemna izdavačka kuća, pogotovo ako je riječ o belgijskom teritoriju. Uobičajena se "domaća" praksa svodi na formalno sudjelovanje izdavača, primjerice bečkog li berlinskog, dočim financijsku stranu pokriva hrvatsko Ministarstvo kulture. Pritom se izostavlja činjenica da se distribucijski lanac spomenutih izdavača dodatno plaća.
Početkom lipnja u Bruxellesu, u Centru suvremene umjetnosti Wielsu, Zlatko Kopljar predstavio je s belgijskim umjetnikom Lucom Tuymansom knjigu "Mercy (Politics)" u izdanju MER.booksa iz Ghenta. Ediciju potpisuje Ory Dessau, kustos njihove zajedničke izložbe u Vilniusu koja je bila otvorena početkom prosinca 2022. Godinu i pol nakon što je postavljena u galeriji Vartai, troje njezinih aktera odlučili su je (izložbu) zaključiti knjigom, ne katalogom. Prema riječima kustosa, u Litvi je želio pokazati autorske reflekse na pandemiju covida, odnosno njihovu praksu koja je u većoj ili manjoj mjeri nagovijestila ukrajinsku krizu, a potom i onu na Bliskom istoku. Izložba je, naime, otvorena deset mjeseci nakon početka ruskog, a knjiga tijekom izraelskog "specijalnog rata."
Kustos izraelskog podrijetla (rođen u Tel Avivu) pošao je od podatka da su dva umjetnika dugogodišnji prijatelji. Kako privatno tako i po umjetničkoj liniji. Sve je počelo upoznavanjem na bijenalu u Sao Paulu 2004. gdje je Kopljar izazvao zanimanje šireg kruga struke serijom fotografija na kojima kleči ispred institucija ekonomske, političke i kulturne moći. Tri godine ranije Tuymans je izazvao pozornost šire javnosti serijom slika u Belgijskom paviljonu u Giardinima na temu agresivne (belgijske) uloge u kolonijalnoj prošlosti Konga. Za kustosa su navedene strateške linije, premda dva desetljeća stare, bile dostatne za poticaj na novo druženje starih znanaca, ali na "neutralnom" terenu. S obzirom na geografski položaj Vilniusa, u medijskom pa čak i političkom smislu dijalog dva autora bio je sve samo ne neutralan. Oba su se predstavili medijskim obrascima rata, uglavnom metaforama koje izlaze izvan okvira posebnih ratova na lokalnom terenu. Kopljar je, na primjer, odjenuo svjetleće odijelo kako bi u videu "K15" 2012. rekreirao gestu Willyja Brandta, odnosno ispriku izrečenu 1970. godine za nacističke zločine u varšavskom getu. Emanacijom svjetlosti hrvatski je autor proširio mjeru isprike, odnosno metaforu klečanja. Slučajno ili ne, uvodna kolor-ilustracija u knjizi njegovo je klečanje ispred njujorške burze iz "brazilske" serije "K9 Compassion." U Vilniusu je kustos uključio i njegove relikvije, mini-objekte njujorške MoMA-e i londonskog Tate Moderna blokiranih ulaza iz 2015. Spomenuta se gesta također može tumačiti kao umjetnikov osobni otpor ili forsiranje "vojne" prema centrima kulturne dominacije.
Kada je riječ o Tuymansovu fokusu, u medijskom je smislu bio izvan uobičajenih gabarita. Belgijski se slikar predstavio kratkim filmovima, a svi se temelje na njegovim slikama koje je tehnikom animacije potaknuo na kretanje. Primjerice, naslov "Surrender" (predaja) iz 2017. temelji se na njegovoj slici "The Shore" (obala) u Tate kolekciji. Na njoj je preslikao prizor iz filma "Twist of Sand" iz 1968. na kojoj desetak figura izlazi na obalu kako bi, nakon što izvjese bijelu zastavu, u minutnom filmskom eksperimentu bili masakrirani. Pucnjevi dolaze sa strane, ne vidi se oružje niti se zna tko ih koristi. Fokus je na masakru nakon predaje, neizbježnom obrascu rata za sva vremena, premda je prizor, kako tvrdi kustos, izdvojen iz filma o britanskom krijumčaru na afričkom pijesku. Nije isključeno da je animirana scena podsjetnik na povijesne slike egzekucije, počevši od Francisca Goye do Édouarda Maneta. Valja pritom podsjetiti da je Tuymans 2012. u Meštrovićevu paviljonu, zahvaljujući Kopljarovu angažmanu, premijerno izložio šest većih platna na kojima je preslikao kolor-prizore u crno-bijelom filmu iz 1942. temeljenom na Gauguinovu životu. Preslikao ih je iz naslova "The Moon and Sixpence" američkog redatelja Alberta Lewina. Uz nekoliko animacijskih manevara na razmeđi slikarstva i pokretnih slika, u litavskoj galeriji instalirao je seriju printeva slika s prostim brojevima. Umjesto autentičnih platna ilustrirao je postav izložbe u Galeriji Zeno X u Antwerpenu naslovljenu "Sekunde". Ne ulazeći u razloge zašto nisu izložena platna, nezaobilazna je paralela sa serijom animacija. Činjenica je da su platna realizirana u vrijeme pandemije kao metafore odbrojavanja karantene. Također, riječ je o vizualnim sekundama koje obično idu na špici eksperimenata s analognim filmom ili se, prema tumačenju kustosa, odbrojavanje istih (sekundi) odnosi na lansiranje vojnih projektila.
Skromna knjiga po broju stranica i dimenzijama sastoji se od dva kustosova teksta na početnim i završnim stranicama, opsežnim intervjuima koje je Ory obavio s oba umjetnika te ilustracijama njihovih povijesnih radova i fotografijama postava u Galeriji Vartai. Iz intervjua se doznaje kako su oba autora na vlastitoj koži nosila stigme rata, Kopljar zbog obiteljske tragedije u vrijeme Domovinskog rata, Tuymans zbog dvostruke uloge svojih predaka tijekom Drugog svjetskog rata - dio obitelji simpatizirao je naciste, drugi je bio na strani pokreta otpora. U uvodu je naveden podatak da je Kopljarovo klečanje presudilo u pogledu naslova izložbe i ujedno knjige. U nepretencioznom uvodu kustos je nastojao nabrojiti niz suradnji umjetnika-prijatelja. Uz ostalo, apostrofirao je uključivanje fotoserije Kopljarova klečanja na drugu verziju izložbe o "krvavom baroku" u prostorima Fondacije Prado u Milanu 2018. godine. Malotko se od domaćih umjetnika može pohvaliti da je izlagao uz rame "chiaroscuro" majstora Caravaggia kojega je tada "kustos" Tuymans uključio u talijanski postav. U knjizi nije spomenuta, za strane čitatelje možda nevažna činjenica, da je belgijski umjetnik nazočio otvorenju Kopljarove zagrebačke retrospektive u MSU krajem 2019. Nije spomenuta ni činjenica da su godinu dana ranije relikvije Tatea i MoMA-e uključene u skupnu izložbu u Grazu "Faith Love Hope" (vjera, ljubav, nada) na kojoj je sudjelovao i Belgijanac. Među gradskim institucijama koje su tada podržale osam stoljeća dugotrajnu inicijativu štajerske Katoličke crkve u kreiranju suvremene umjetnosti bio je KULTUM muzej koji već sada javnim plakatom najavljuje veliku jesensku retrospektivu zagrebačkog umjetnika u Grazu pod nazivom "Erasion" (brisanje).