VLASTA DELIMAR 'Moj odnos s Tomom Gotovcem bio je gotovo ljubavnički'

Vlasta Delimar, hrvatska kraljica performansa i žena koja je svojim tijelom zadnjih nekoliko desetljeća rušila tabue, ovih se dana užurbano priprema za svoju prvu veliku retrospektivu u MSU. Slično kao i Marina Abramović prije nekoliko godina u MoMA-i, na izložbi će biti prisutna i ona sama - u muzej naime namjerava smjestiti svoj privremeni dom u kojem će primati goste. Provokativna kao što je to uostalom i njezina umjetnost, i bez dlake na jeziku, ispričala nam je svoja sjećanja na protekle godine posvećene gotovo isključivo umjetničkom radu koji je mnoge ugodno ili manje ugodno iznenađivao, neke čak i šokirao.

Što vas je usmjerilo na tijelo kao medij i kakve su bile reakcije na vaše prve performanse?

- Elementarna fotografija Jermanova, elementarno slikarstvo Demurovo, elementarni procesi u poeziji Martekovi, doveli su moje golo tijelo na početak, poželjno istraživanje mlade žene umjetnice, na elementarno tijelo što je podrazumijevalo da treba početi s egzistencijalnim (tijelom).

Od egzistencijalnog tijela ja sam izabrala erotiku i seksualnost koji su postali konstanta moje umjetnosti. Seksualnost kao biološku i psihološku manifestaciju spolnosti paralelno sam izmjenjivala s erotikom koja je zapravo simbolizirana seksualnost. Nadalje me jako privlačilo saznanje da su erotika i seksualnost jedne od najjačih tjelesnih senzacija kroz koju možemo doživjeti najsnažniji oblik našeg postojanja. Na taj način naše se biće može skoro potpuno osloboditi i pretvoriti u samosvjesnu osobu kakvu bi svako zdravo društvo trebalo imati.Kad sam postigla kroz vlastito iskustvo visoku razinu samosvjesti, bila sam spremna početi pozivati publiku “kroz provokaciju” da mi se pridruži.

Vaši počeci 70-ih vezani su za Grupu šestorice autora, s dvojicom članova, Jermanom i Martekom, bili ste u braku. Kako su utjecali na vaš rad?

- Kako bi rekao Jerman patetično - ja sam bila njihova učenica, oni su bili moji učitelji. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu uopće se nisam vidjela niti u jednom daljnjem školovanju jer sam 1977. upoznala Jermana, a zatim i ostale dečke šestorice kroz koje sam shvatila da ću puno više naučiti nego na konzervativnoj Likovnoj akademiji. Nakon pet godina ŠPU u kojoj sam naučila zanat moja je želja bila da počnem učiti umjetnost, a to sam pronašla u Voćarskoj 5 gdje sam živjela s Jermanom i gdje su se događali povijesni susreti ne samo s dečkima šestorice nego su tu dolazili svi mogući umjetnici, pa i neki kustosi i galeristi onoga vremena.

S Jermanom ste bili partner i u umjetničkom radu. Koja su vam sjećanja na njega i kako izgleda život dvoje umjetnika?

- Život s Jermanom je bio preburan s beskrajno puno hedonizma koji je postao nepodnošljiv i to je bio jedan od razloga našeg razlaza. Naš dom Voćarska 5 bio je kultno mjesto susreta umjetnika i rada. Tu je nastajao samizdat MAJ 75 koji smo ručno štampali Jerman i ja u našoj sitotiskarskoj radionici, a uz pomoć mnogih. Naš brak je zapravo bio čisti umjetnički čin koji smo i realizirali kroz formu performansa u Matičnom uredu Medveščak te crkvi Sv. Marka u Zagrebu. Jermana nikada nisam zvala imenom Željko. On je za mene bio samo Jerman od kojeg sam naučila sve o fotografiji, sve o umjetnosti. Takav pristup fotografiji i umjetnosti nije imao nitko. To je bio potpuno prirodan pristup kao kad se pustiš na morski val da te nosi. Tako me je učio Jerman, bez previše mistifikacije, ali s potpunom sviješću o sebi i onome što radimo oko sebe.

Nedavno je Martek izložio svoje radove nastale za vrijeme vašeg zajedničkog života. Jeste li ih vidjeli?

- Nisam vidjela koje je radove Martek izložio, ali ne vidim zašto bi se ti radovi možda razlikovali od današnjih. Njegov smisao za humor, bunt ili pravednost ne mogu se promijeniti kao niti njegov sentiment. Današnji radovi mogu biti samo stvar interpretacije koja ne utječe na kvalitetu, mogu biti samo više romantični s obzirom na izgrađenu emocionalnu zrelost i prirodu njegovog nježnog bića.

Po čemu pamtite Toma Gotovca i suradnju s njim?

- Naši odnosi bili su gotovi ljubavnički, jer kada se ljubavnici dive jedni drugima, tada se u ljudskom tijelu proizvode hormoni koji nas ukrašavaju posebnim zadovoljstvom. Rijetko su ljudi spremni pokloniti se drugome kao što smo to radili mi: Lauer meni ili obrnuto. Izgradili smo bezbroj privatnih performansa, bezbroj privatnih prostora koji su vrištali našim hedonističkim tijelima.

Kažu za vas da nemate prethodnike ni nasljednike, imate li uzore?

- Moja percepcija drugih koje beskrajno poštujem ili im se divim može se svesti na zdravo poistovjećivanje, ponekad čak s željom za bliskošću. Većinu takvih osoba uključila sam u svoje radove kroz različite interpretacije. Kao Marina Cvteajeva čija mi poezija i tragična biografija probuđuju sve emotivne senzore. Za Fridu Kahlo saznala sam mnogo kasnije nakon svojih početaka. Béla Hamvas me je ispunio skoro do apsoluta, uz njega sam svoj Štaglinec shvatila još bolje. Ili sjajna poetika i persona Gertrude Stein.