VERA HORVAT PINTARIĆ Odbila sam Peggy Guggenheim koja je željela da joj budem tajnica

Vera Horvat Pintarić, naša najvažnija povjesničarka umjetnosti, izdala je knjigu “Umijeće opisivanja” (HAZU, Artishistoria). Polako se sabiru dojmovi o predstavljanju knjige u Knjižnici HAZU, koje je okupilo mnoštvo ljudi. Predsjednik HAZU Zvonko Kusić na predstavljanju je rekao da je ova institucija ponosna na akademkinju, da je njezino djelo poruka koju Akademija daje društvu te je pri tom poentirao: “Važan je i pedagoški rad akademkinje Horvat Pintarić. Odgojila je generacije povjesničara umjetnosti, bila je zahtjevna i stroga, ali stekla je legendaran status te i sama postala institucija”.

Ova je autorica posljednjih godina izdala knjigu “Kritike i eseji”, u kojoj su sabrane njezine analize pojedinih djela i umjetnika od 50-ih do dvijetisućitih, te knjige “Tradicija i moderna” i “Svjedok u slici”, dok je nedavno reizdano kultno izdanje “Od kiča do vječnosti” (EPH, Studio Rašić). Prva je kod nas promovirala videoumjetnost i strip kao umjetnost. 1956. godine dobila je međunarodnu nagradu za kritiku djela Pieta Mondriana, na Venecijanskom bijenalu. Djela o kojima piše u novoj knjizi vidjela je uživo - autorica je, naime, putovala od njujorške MoMA-e do pariškog Louvrea, no i brojna su joj poznanstva omogućila i uvid u privatne kolekcije, od Züricha do Los Angelesa, koje nisu dostupne svakome. Dok razgovaramo, primjećujem na njezinu stolu neizostavno povećalo i knjige na nekoliko svjetskih jezika, o umjetnosti, ali i ono najbolje, probrano iz književnosti ( Bora Ćosić, Alice Munro...).

Može li se naučiti umijeće opisivanja umjetničkog djela? Koji su preduvjeti?

- Znam što je meni bitno. Potrebno je pažljivo promatrati i misliti o onom što ste vidjeli. Morate i taj opažajni proces moći jasno izraziti.

Utječe li sadržaj koji pojedinac nosi u sebi na interpretaciju umjetničkog djela?

- Smatram da utječe. Naravno, važna je prije svega osobna kultura, ali i osjetljivost, senzibilitet. Ili imaš vizualnu percepciju ili nemaš. Ili vidiš ili ne vidiš. A važna je pri tom i sposobnost uosjećavanja (Einfühlung). Ako se sjećate, tako sam i predavala na seminarima na kojima smo raspravljali o pojedinim slikama.

Važan je i izravan uvid u umjetničko djelo. Vi ste mnogo putovali?

- Da, svaku sliku koja se nalazi u knjizi dugo sam promatrala. Primjerice, pred slikom ‘Svadba u Kani’ Paola Veronesea, na kojoj se nalazi 130 figura na 60 kvadrata, sjedila sam godinama. Promatrala sam je dok nisam napamet znala sve figure. I danas ih vidim. Veronese, koji je živio između 1528. i 1588., bio je vrlo mlad kada je naslikao ovo djelo. Poznavanje moderne umjetnosti je nezamislivo bez poznavanja visoke renesanse, pa i manirizma. Otac moderne umjetnosti Paul Cézanne sva je svoja važna iskustva stekao na slikama Veronesea. Da nije bilo ove slike, francuska bi moderna umjetnost izgledala posve drugačije. Odnosno, da Napoleon nije ukrao tu sliku i stavio je u Louvre, ni Cézanne ne bi bio danas što jest. O toj slici francuski umjetnik piše i u svojim pismima. Zapravo se čudim da nije ranije iznesena ova teza o Veronesovom utjecaju na modernu umjetnost, jer ni Renoir ni Degas nisu zamislivi bez njega. Renoir je, kratko vrijeme pred smrt, kad više nije mogao slikati, rekao da ima jedinu želju, a to je da ga dovezu pred spomenutu Veroneseovu sliku.

Na koji je način utjecao na suvremenu umjetnost?

- Prije svega, bojom. Venecija - to je obojeni sfumato.

Nakon Veronesea dolaze maniristi. Pontormo, pišete u knjizi, ima zazidana vrata, jer pati od paranoje, Parmigianino je alkemičar.... I oni su utjecali na definiciju epohe?

- Manirizam je vrlo zanimljivo razdoblje u povijesti umjetnosti i dosta je kasno otkriveno kao autonomni stil. Maniristi su razvili u svojim djelima vrlo visoku osjetljivost za prostor. Svaki slikar stvorio je svoj vlastiti prostor. Isto se može reći i za El Greca koji je u Španjolskoj. Primjerice za sliku ‘Krist na Maslinskoj gori’.

El Greco je i jedan od istaknutih intelektualaca svojega doba...

- Zanimljivo je da nije imao nikakvog uspjeha u Madridu jer kralj Filip II. nije imao smisla za njegovu umjetnost. Povukao se u Toledo i tamo je u krugu vrhunskih intelektualaca, koji su bili kupci njegovih slika, razvio svoju ličnost. Kada je došao u Rim, nije imao uspjeha, no tada ga je podržavao Julije Klović. El Grecovo je slikarstvo duboko meditativno, uvijek je slikao u zamračenim prostorima, i to uz glazbu. Imao je vrlo veliku biblioteku, i među brojnim je knjigama bila i ona našeg Frane Petrića, u kojoj piše o bojama i različitim vrstama svjetlosti.

U knjizi o kojoj razgovaramo, “Umijeće opisivanja”, Kraljević je jedini naš slikar. Pišete kako on, kao i Picasso, na autoportretima, predviđa svoju smrt...

- Ono što uspoređujem psihološke su činjenice. Picasso je stalno očekivao smrt, zato je slikao svoju glavu kao lubanju. Kraljević također crta samog sebe, i to gol, no naslućuje se blizina smrti. Taj crtež poklonio je bolničarki, s napomenom da ga nikad ne smije pokazati. Došao je, zatim, u ruke jednog kolekcionara koji mi ga dugo nije želio pokazati, a pogotovo ga nije želio reproducirati. Kada sam ga ipak objavila, on je rekao da će sve to zlo svršiti, da će umrijeti. Uistinu, kratko vrijeme nakon toga završio je u bolnici i umro. No, umro je ne zbog tog crteža, nego zbog bolesti od koje je dugo bolovao.

Inače, u knjizi sam Kraljevićev ‘Luksemburški park’ stavila uz sliku Edouarda Maneta, da čitatelj jasno može vidjeti da njegovo djelo nije ništa slabije od Manetova.

Jezik kojim pišete je nepretenciozan, jednostavan, za razliku od hermetične likovne kritike?

- Ako jasno mislite, ako dobro vizualno opažate i znate prenijeti svoje misli u jezik, onda nema problema. To je dar.

Spomenuli smo Picassa. Stekla sam dojam, čitajući knjigu, da ste najviše vezani uz ovog umjetnika?

- Ne. Moj slikar, ako hoćete, to je Matisse. Osobito ‘Plavi aktovi’. Matisse i Picasso dva su najveća slikara svoje epohe, ali Picasso zna biti krajnje dramatičan, kao primjerice u Guernici, koju smatram remek-djelom. No, Matisse mi je najdraži slikar, zato što pruža najveći mir, najveće zadovoljstvo i najveći užitak.

Kad sam bila vaša studentica, predavali ste i o Matisseovoj slici “Radost življenja”...

- Sika je nastala 1905. Imala je ogroman uspjeh na Salonu. Navodno mu je Picasso bio zavidan i zatim je počeo slikati ‘Gospođice iz Avignona’. Picasso se sam uvijek uspoređivao s Matisseom. Bio mu je mjerilo.

Dvojak je odnos Picassa i Dore Maar. Ona snažno utječe na njegovu umjetnost, a s druge je strane slika kao čudovište.

- Dora Maar, to jest Teodora Marković snimala je različite faze u nastajanju Picassova remek-djela ‘Guernica’, što je omogućilo kasniju analizu nastanka slike. U središtu je bila velika ruka sa šakom, komunistički znak. No, njegovi su ga prijatelji, književnici, nagovorili da skine taj znak, što je i učinio. Dora je bila intelektualka. Lako je bilo Picassu s njegovim drugim ženama, Fernande koja je radila šešire, Olgom koja je bila balerina, Marie-Thérčse, prodavačicom. Molim vas lijepo, koji muškarac uz sebe podnosi intelektualno nadmoćnu ženu?

Naročito muškarac poput Picassa...

- Naravno.

U Holandiji je nastao grupni portet, tumačite to demokratskim uređenjem...

- Postojale su bratovštine koje su naručivale slike, tako su naručile i Rembrandtovu sliku ‘Noćna straža’. Ili ‘Regentice sirotišta staraca u Haarlemu’ Fransa Halsa...

Vermeer djeluje tamo?

- Vermeer je naslikao svoj autoportret, ali sleđa, to je izvanredan rad i nalazi se u bečkom Kunsthistorisches Museumu. Imao je mnogo djece, i kad je mlad umro, njegova je udovica sve slike dala pekaru. No, nisu dostajale da pokriju dugove. Tragična sudbina.

A danas se njegova djela prodaju za milijune...

- To je ta komercijalizacija umjetnosti, koja na neki način i upropaštava umjetnost, ali i mnoge umjetnike. Među rijetkima koji joj se danas opiru to su Gerhard Richter ili Anselm Kiefer - veliki i vrlo zanimljivi autori.

Nedavno je država Katar izdvojila 300 milijuna dolara za Gauguinovo djelo “Kad ćete se ženiti?”, što je najskuplja slika dosad prodana. Katar je izdvojio i 250 milijuna kuna za Cézanneove “Kartaše”...

- Cézanne je tijekom života prodao vrlo malo slika, danas su njegove cijene nedostižne. Imao je prvu samostalnu izložbu 1906. godine, umro je godinu dana kasnije. Iz Vollardovih zabilježaka vidi se da je živio vrlo teško. Osim toga, bio je nesretan jer je imao sina koji je bio netalentiran, a jako je vjerovao u njega. Kad je umirao, očekivao je da će njegova žena doći iz Pariza, no ona je išla u kupnju šešira, nije mu došao ni sin kojeg je obožavao. Umro je uz svoju dvorkinju.

Jedna od najvažnijih slika u umjetnosti 20. stoljeća, tumačite, jest “Bijeli kvadrat na bijeloj osnovi” Kazimira Maleviča?

- Ova slika nije konstruktivizam, kao što se govori, nego suprematizam. On je mislio likovne elemente kao supreme, mislio je o nečem što je uzvišeno. To je imalo velikog utjecaja, među ostalima, i na naše slikare. Julije Knifer išao je u Amsterdam gdje je najveća zbirka Malevičevih slika. To je za njega bilo vrlo važno iskustvo, o čemu mi je i sam govorio.

Uz Knifera i Kraljevića, ističete Juneka i ranog Kristla kao vrhunce naše umjetnosti...

- U europskim je razmjerima zanimljivo da je Kristl šezdesetih godina uradio takve apstraktne slike koje se mogu usporediti s njegovim europskim suvremenicima. Što se tiče Juneka, bila sam kod njega u stanu u blizini Pariza. Dugo nije želio primati nikoga iz bivše Jugoslavije, osim Vanište koji je objavio njegove zapise. Sjećam se da je, kad sam došla u njegov stan, imao, tik uz štafelaj, otvorene stranice Rainer Marije Rilkea. Njegova je druga žena germanistica, vjerojatno je putem nje čitao Rilkea. Nakon Junekove smrti, njegova su djeca dopustila da se djela dopreme na izložbu u Zagreb, i moglo se vidjeti da su njegove najbolje slike zagrebačkih korijena.

Jedini suvremeni umjetnik o kojemu danas pišete je Bućan. Zašto?

- Iz jednostavnog razloga, on radi dobre slike.

Radite na sljedećoj knjizi?

- Kada sam završila ‘Umijeće opisivanja’, pitala sam se što ću sada. Jedan moj dragi kolega mi je rekao da pišem susrete i sjećanja. Opisala sam, primjerice, susret s Peggy Guggenheim, koja se sa mnom htjela upoznati nakon što sam dobila nagradu Venecijanskog bijenala. Mnogo smo raspravljale o Mondrianu, za kritiku čijeg djela sam i dobila nagradu. Zvala me u svoj Palazzo dei Leoni na Grand Canalu. Ponudila mi je da joj budem tajnica. Odgovorila sam joj da mi je to velika čast, no da ne bih mogla prihvatiti njezin poziv jer mi je dragocjen nastavnički rad. Bila sam vezana za predavanja, studente, seminare. A ona mi je rekla: i tako ćete propasti u komunizmu.

Prošle ste godine dobili odlikovanje Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, s obrazloženjem da je za - osobite zasluge za znanost i njezino promicanje u RH i u svijetu. Koliko Vam znači priznanje?

- Vrlo mnogo, ovo je odlikovanje pokazatelj da se cijeni moj rad. Rekla sam Ivi Josipoviću da mi je čast primiti odlikovanje iz ruku predsjednika RH, no da mi je još draže da odlikovanje dobivam od sveučilišnog profesora.