Izložba u Zagrebu za slikara Velimira Iliševića svojevrsno je suočavanje s obiteljskom prošlošću. Predstavio je na njoj slike i crteže u kojima se bavi temom Jasenovca, a otvorio ju je u Srpskom kulturnom centru na Dan sjećanja na žrtve tog ustaškog koncentracijskog logora među kojima su bile i ženske članice njegove obitelji, baka, majka i njezine sestre.
"Malo je obitelji koje na bilo koji način nisu povezane s tim mračnim dijelom naše zajedničke povijesti. Jasenovac je zbirno ime za sve zločine i ljudske nesreće počinjene u ime ludila i time nas vezuje i obavezuje", kaže Ilišević.
Rođen je u Sisku 1965., odrastao u Prijedoru, da bi se 1989. godine preselio u Švicarsku, gdje započinje umjetničku karijeru kao slikar.
"To je bilo moje traganje, gubljenje i ponovno traženje mene samog koje još traje. Traženje sebe - u životu i u umjetnosti. Valjda se iz tuđine sam najbolje vidiš."
Prije desetak godina nastaje ciklus Eschenstock (Jasenov prut), za koji su mu polazište bili događaji iz Drugog svjetskog rata koji su obilježili njegovu obitelj.
"Poslije kozaračke ofenzive moja je baka s četiri kćeri završila u Jasenovcu. Jedna od tih kćeri je moja majka. Razgovori o tom vremenu bili su šturi, ali dovoljni da se urežu u moje sjećanje. Te traume Jasenovca i Stare Gradiške, kroz koje su prolazile, te slike golgote i ubijanja, strahovi iz tog vremena pratili su ih kroz čitav život. Poslije razdvajanja moja majka i tetke završile su kao služinčad u nekim obiteljima, što im je i spasilo život. I baka je čudom preživjela logor. Nakon rata vratile su se u selo, a najmlađa od kćeri, tada beba, ostala je u jednoj zagrebačkoj obitelji i nikad nije nastavila život u svojoj biološkoj obitelji.
Moj otac se u zbjegu izgubio i sam je prošao kroz obruč. Vidio ga je Nijemac, tako je govorio. I pustio.
Tako je izbjegao logor", priča Ilišević.
Tijekom njegova odrastanja o Jasenovcu se, međutim, nije govorilo. Bila je to tabu tema.
"Razgovor o Jasenovcu budio je najstrašnija sjećanja koja ljudski um može podnijeti. Zato se o tome šutjelo. Kad na to danas pomislim, jasno mi je da ljudima koji su sve to preživjeli nitko nije pomagao, da se s tim barem malo nose. Bili su, opet, prepušteni sami sebi i vremenu koje će ih liječiti. Kao da su se u šutnji nadali da će proći. Kao dijete to osjećaš i s tim živiš. Sve to neizrečeno lebdjelo je neprestano u zraku", priča Ilišević, koji je obiteljsku traumu pretočio u svoja djela, slike između figuracije i apstrakcije.
Ilišević u radovima iz ciklusa pod nazivom "Eschenstock (Jasenov prut)" na istoimenoj izložbi ne prikazuje scene stradanja i smrti. Na prvi pogled to su "lijepe slike", pune kolorita, pastoznih, gustih poteza, pa čak na momente u tim svojim pastelnim bojama kao da odašilju neku vedrinu.
Kako primjećuje autorica izložbe Davorka Perić, trauma obiteljske priče ne nameće se bukom ni patosom; ona djeluje tim suptilnije i bolnije jer se pojavljuje posve ležerno, gotovo usput.
"Nije ograničena na prostor logora ili neko davno izvanredno stanje, već pulsira kao sveprisutna mogućnost, utkana u tkivo svakodnevice. Gledatelj se ubrzo nađe na granici emocionalnog pitanja i traženja odgovora. Ono što se izdaleka činilo kao apstraktna igra boja, izbliza se pretvara u potresnu potragu za ostacima bivanja. Tek kad se posve približimo, iza vedrih nanosa otkrivamo naznake ljudskosti pretvorene u fragmente: obrise, čarape, papuče, kosti."
Doista, pozornijim gledanjem otkriva se mračna strana ovih slika. Na nekoliko platana većih dimenzija razaznajemo konture lubanje naslikane crnom ili smeđom bojom na svijetloj pozadini. Odskače slika "General", nešto ranijeg datuma od ostalih (2008.), gotovo posve crna: s desne strane, kao neko strano tijelo, pojavljuje se nedefinirana masa u zelenkasto-plavim tonovima, iznad koje je kružni oblik koji podsjeća na omču za vješanje.
U Iliševićevim crtežima iz ove serije posebno je dominantan taj motiv lubanje, pojavljuje se često i ptica.
"Umjetnost i jest bilješka o preživljenom, o iskustvu čovjeka, o našem unutarnjem svijetu i duhu, i kao takva nas tom svijetu i predstavlja. Bilo je kad je i trauma mojih predaka u meni sazrela da bi se pretvorila u umjetnost. To je taj moj osobni i naš kolektivni krik pretvoren u ljepotu stvaranja. U tim zapisima su i žrtve i počinitelji u istom teatru ludila i najdubljeg ljudskog ponora. U tim zapisima je i moja molitva za njih. U tim zapisima je moja molitva za iscjeljenje i nada u pobjedu čovjeka pred zlom. Da se gledamo zdravim očima. Da se zagrlimo čistim rukama. Kao da je i onaj Nijemac što je pustio mog oca da živi htio da ja to učinim."
Tematika rata, militantnosti i agresije stalno se proteže kroz Iliševićev rad. To je, kako kaže, i njegova osobna katarza.
Serija "Eschenstock ili Jasenov prut" nastala je najvećim dijelom u intenzivnom radu 2013. i 2014. godine, nakon što su svi akteri već bili mrtvi.
"Tek tada sam i ja mogao kao umjetnik progovoriti o tome i pronaći jezik kojim se o onome o čemu se radije šuti moglo govoriti.
Jasenovac je dio svih nas, a Jasenovac je istovremeno i svaki zločin i svaka rana ovog našeg svijeta. Zato je i moj umjetnički jezik morao biti čitljiv i važeći za sve nas, za cijelo čovječanstvo, za sve Jasenovce."
Jasenovac nije, međutim, nikada posjetio.
"Jasenovac sam posjećivao jedino s distance. Za ulazak u samo spomen-obilježje nisam nikad bio spreman. Kao da sam time htio spasiti slike koje su u meni nastajale. I time spasiti i sebe. Samim time, Jasenovac kao umjetničku temu nisam nikad birao. Bio sam ga pun i to je moralo van. S Jasenovcem sam hodao svijetom i sad je on, taj moj Jasenovac, kroz umjetnost dio tog svijeta."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....