Gotovo svaki put kada prolazim pokraj Ville Angioline u Opatiji pred njom se fotografiraju turisti, a često se ovdje snimaju i oni koji ulaze u bračnu luku. U ovo je doba godine dobar dio Opatije u svadbama.
No zapravo ne znam koliko ih je od njih koji se snimaju u dugačkim bijelim vjenčanicama i tamnim odijelima, poziraju na stepenicama ove raskošne vile, svjesno njezine povijesti. Vilu je, naime, podigao bogati industrijalac Scarpi u spomen na svoju pokojnu suprugu, omiljenu svima koji su je poznavali, kako povijest bilježi, nakon što je ostao udovac. Nekoć je to bila kuća pomorca, koji ju je prodao Paolu Scarpi; na ovoj su se lokaciji nalazila dva objekta: štala i "kućica pokrivena crijepom". Nakon Scarpe i njegova sina Paola, koji se već 1869. bavio idejom osnivanja sanatorija, vilu posjeduju moravski plemić Chorinsky, Društvo južnih željeznica, Međunarodno društvo spavaćih kola, Lječilišno povjerenstvo i drugi. Kako je rasla cijena vile govori i činjenica da je Iginio Scarpa cijeli teren kupio za 700 forinti, a 1910. je vila s perivojem, punim egzotičnog raslinja, prodana za 2,5 milijuna kruna. U Scarpino doba Villa Angiolina je bila stjecište riječke elite i ljetnih zabava na terasama, a kuća je u Opatiji u to doba sveukupno bilo 120...
Cijele sam se ove povijesti prisjetila dok sam ulazila na izložbu (ulaz je inače sa strane, ne na glavnim vratima, nisam shvatila zašto) u vilu koja je danas, nakon svega gore nabrojanog, Hrvatski muzej turizma. Izložba koju sam išla posjetiti, naime, dobrim se dijelom bavi upravo razdobljem kada Scapa kupuje vilu. Naziv je izložbe "Carsko-kraljevske južne državne željeznice", autor je Alexius Vogel, savjetnik za građevinarstvo i infrastrukturu. Iako ima i poneku romantičnu notu, vidljivo je da je izložbu radio netko inženjerske struke. To je ne čini manje zanimljivom, dapače.
Hrvatski muzej turizma neko je vrijeme bio otvoren, pa dulje vrijeme zatvoren. Mislim da nije potrebno govoriti koliko nam je muzej ovog profila potreban u zemlji koja svojim dobrim dijelom živi upravo od turizma. Izložba je jedno od popriličnog broja događanja u ovom prostoru otkako ga je preuzela Vesna Leiner. Za Opatiju se vezala dok je radila izložbu o Ivi Robiću, inače je bila kustosica u Muzeju grada Zagreba, potom je otišla u penziju, pa su je iz Opatije "vratili" iz penzije. Uglavnom, program je poprilično živnuo, publiku za to imaju, u što sam se mogla uvjeriti jer sam prolazila kada su izložbu otvarali, a i dan kasnije, kada sam je obilazila.
Ova izložba govori o tehnologiji izgradnje željezničkih pruga te o njihovim projektantima i graditeljima, o krajolicima kroz koje su željeznice prolazile, o dionicama, željezničkim postajama...
Podsjetimo ukratko na povijest: dekretom dvorske kancelarije od 1841. godine zapovjeđeno je da se grade pruge koje vode od Beča do granica Carstva. Izgradnjom željezničke pruge, privatno Društvo južnih željeznica započinje i s gradnjom hotela uz željezničke dionice, pa tako i u Opatiji. Prvi hotel Kvarner izgrađen je 1884. godine. Za goste koji se nisu željeli u zimskom razdoblju odreći toplih morskih kupki direktno je uz hotel izgrađeno grijano kupalište. Na mjestu grijanog je kupališta 1909. godine izgrađena kristalna dvorana koja je kao najelegantnija kavana na svijetu trebala ući u povijest arhitekture, pa je postao oaza luksuza, europska.
Izložba se pokazuje kroz nacrte, crno-bijele fotografije te poneke razglednice u boji, među njima i jednu od njih koja je reproducirana tisuće puta, no nikada ne dosadi, a riječ je o gomili ljudi koji se nataču u moru, ne može se reći kupaju, napola su odjeveni.
Sve je to postavljeno kroz tridesetak panoa na izložbi. Dok sam je obilazila, a bilo je to u večeri nakon otvaranja, sa mnom je bila još jedna obitelj. Otac je uspio poprilično zanimljivo djeci objašnjavati povijest ovog mjesta, postavljali su sto pitanja, zabavljali se, nije im bilo nimalo dosadno.
Inače, na tim panoima ima dosta tipfelera i gramatičkih pogrešaka, no nećemo im to previše zamjeriti. Ima tu još poprilično štikleca za pronaći.
Opatija, poznato je, svjetsko je lječilište, u Austro-Ugarskoj su je nazivali i "Nicom Jadrana" (primjerice, "jadrana" je na panou izložbe napisano tako, malim slovom). Broj gostiju se od 1890. pa u sljedećih dvadeset godina podigao za deset tisuća puta. Bilo je moguće rano se ujutro u Beču ukrcati na brzi vlak i iste večeri ležati na jednoj opatijskoj plaži. U sanatoriju se liječio i jedan slavni pisac. Ako je cijela Opatija bila rezervirana, gosti bi odsjeli u Lovranu ili u Rijeci. Znala sam da je tramvaj svojedobno vozio Dubrovnikom, no do ove izložbe nisam znala da je vozio i između Opatije i Lovrana, što je popraćeno i onodobnim razglednicama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....