Lana Stojićević umjetnica je koja često sebe postavlja kao protagonisticu svojih radova ili se pak bavi temama od javnog interesa, pitanjima koja pritišću mnoge, temama koje su joj često i dalmatinskim porijeklom bliske, progovara o divljoj gradnji i betonizaciji obale, propituje konzumerizam, pita ima li baš sve cijenu ...
Dakle, njezina je likovna i umjetnička poetika daleko od hermetičnosti, lako razumljiva i za umjetnost manje zainteresiranima.
Ovih dana, sve do 15. veljače, u splitskoj Galeriji Kula može se pogledati njezina najnovija izložba nastala istraživanjem prostora oko Dioklecijanove palače i same palače, naslovljena The Emperor’s Dreamhouse. Stojićević, među ostalim, ispituje kako je turizam koji guta Split i sve ono što je turizam donio utjecalo na građevinu i neporednu okolicu građevine koja je simbol toga grada.
Split je nastao postupnim intervencijama u tkivo Dioklecijanove palače, dostupan prostor stoljećima se prilagođavao raznim životnim potrebama Splićana.
Utiskivanjem naknadno napravljenih građevina u monumentalnu strukturu palače, objašnjava se u najavi izložbe, neki dijelovi palače ostali su "zarobljeni" unutar interijera pa danas imamo komplekse odnose privatnog vlasništva i kulturne baštine. Sad su u takvim nekretninama često apartmani za turistički najam, hoteli i restorani.
To često i nećete vidjeti na samom terenu, već ćete shvatiti pregledavajući Booking i slične internetske stranice koje turistima nude smještaj. S jedne su strane brojni građani kojima je kupovina stana nedosanjani san, s druge iznajmljivači i rentijeri kojima nekretnine postaju, u radu ove umjetnice, poput igračaka, kuća za Barbike.
Ana Šverko u predgovoru piše i sljedeće: "Lana ne sakuplja slučajne nalaze antičkih ulomaka u prostorima i oglasima za apartmane u Dioklecijanovoj palači da bi istraživala život i kulturu starih civilizacija, nego onu današnju. Svojim umjetničkim predmetima pomaže razumjeti kako su predmeti Palače postali „stvari” u suvremenom kontekstu i kako ta transformacija utječe na njezinu percepciju. Suočava nas sa značenjima okvira oko praznina svojstvenih novoj raspodjeli životnog prostora unutar antičkog perimetra, na fizičkoj i simboličkoj razini. I kao što arhitektura ne stvara život, ali oblikuje okvire unutar kojih on može nastati, umjetnost ne mijenja svijet, ali dodiruje ljude koji ga mogu promijeniti."
Do sad je Stojićević imala cijeli niz zapaženih radova na društveno bitne teme koje je dovodila i do apsurda.
U radu "Betonicus" za kojega je prije tri godine dobila treću nagradu za mlade umjetnike "Ivan Kožarić" koju dodjeljuje zagrebački Muzej suvremene umjetnosti bavi se aktualnom društvenom temom, odjenula se u starogrčki, neokorintski stup i tako "zabetonirana" obilazila Dioklecijanovu palaču i njezinu blizu okolicu.
Hodajući tako kao stup upozoravala je i na činjenicu da je eto, Betonicus od prozaična betona, da nije napravljen od mramora, kao što bi se očekivalo.
Stala je i u ulogu Plasticusa, bila je PVC vrata, pokazala da je sve "dobro" dok je pored Plasticusa ona poznata plava tabela na kojoj stoje zvjezdice koje kategoriziraju turističke apartmane. Ako "apartmanska industrija" i turizam kažu da je prihvatljivo, što se tko imam pitati dalje. Zna se koji su aktualni standardi i dominantne vrijednosti, gradi brzo, gdje god stigneš, gradi svakako, gradi kojekako.
Ružičasti apartmani
Lana Stojićević svojedobno je nagrađena i nagradom za mlade umjetnike "Radoslav Putar", i tad se bavila divljom gradnjom, nagrađena je za rad "Vila Rosa".
Jadranska magistrala i svi oni predimenzionirani, betonski, rugobni apartmani bili su joj nepresušno mjesto inspiracije. Divlja gradnja i ružne kuće koje uništavaju prostor. Bizarno je da je, vidi Stojićević, na tim mjestima puno - ružičaste boje koju povezujemo koliko uz bajke i patrijarhat toliko i uz kič.
Napravila je i rad na temu primoštenskog hotela Zora Lovre Perkovića, pored bazena, pod futurističkom kupolom, na mjestu gdje je zalazio i Orson Welles, sve to djelovalo je distopijski, a s tim se radom našla u užoj konkurenciji međunarodne nagrade New East Photo Prize, The Calvert 22, na sebe skrenula pozornost strane publike, o njoj su pisali i anglosaksonski mediji.
Bavila se, među ostalim, i temom deponiranja otpada bivše tvornice TEF u selu Biljane Donje. I za taj je rad, fotografije naslovljene "Crno brdo", svojevremeno dobila posebnu nagradu Metro Imaging Mentorship, koja osigurava i izložbu u Londonu, mentora, novac za produkciju rada...
"Crno brdo" govori o kraju gdje je odrasla, bila je djevojčica koja je svaki dan gledala TEF u vrijeme loše sanacije tvorničkog otpada. "Tek tijekom istraživanja saznala sam za slučaj Crnog brda i intuitivno odlučila da fokus rada bude na nadrealnom prizoru opasnog postindustrijskog krajolika usred naseljenog sela.", komentirala je.
Prije desetak godina za potrebe svog djela "Dvoboj" izrađivala je goblene, time upozoravala na tradiciju anonimnih a kreativnih žena koje se često, i kad su imale potrebu, umjetnošću nisu mogle baviti. Goblen je tu kao stereotip, shvaćen kao amaterski uradak, dekoracija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....