Muzej za umjetnost i obrt očito ima dobre odnose s talijanskim veleposlanstvom jer, nakon izložbe baroknih majstora Caravaggia te Guercina, sutra otvaraju izložbu Talijanske kinetičke umjetnosti od 1950-ih do 1970-ih, jednog od najvažnijih umjetničkih poslijeratnih pravaca ove zemlje. Zagrebačka izložba prevedena kao “Pokrenuto oko” (Occhio mobile) upravo je ono što očekujete od izložbe kinetičke umjetnosti – dočekat će vas i promijenjena percepcija, i lagana vrtoglavica, te radovi nekih od najpoznatijih umjetnika ovog pravca, na čelu s Brunom Munarijem za kojeg je Pablo Picasso tvrdio kako je riječ o “novom Leonardu da Vinciju”, potom Francom Grignanijem, autorom jednog od najpoznatijih reklamnih loga u povijesti, onog za Woolmark, te modnim dizajnerom pod utjecajem kinetičke umjetnosti Faustom Sarlijem, čije su modele nosile među ostalim i glumice Monica Bellucci, Liz Taylor, Sophia Loren te Carla Bruni, supruga bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya.
Barrese i Zagreb
Riječ je, ujedno, i o autorima koji su bili vrlo bliski s hrvatskim umjetnicima, protagonistima EXAT-a 51 i Novih tendencija, poput Ivana Picelja ili Aleksandra Srneca, okupljenih oko Galerije Grada Zagreba na Gornjem gradu i njezina ravnatelja Bože Becka te teoretičara Matka Meštrovića (kasnije Muzeja suvremene umjetnosti). Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO, tumači nam i kako je posljednja, vrlo važna izložba Novih tendencija, bila u ovoj instituciji 1973.
Jedan od protagonista pokreta Antonio Barrese, čija su djela na zagrebačkoj izložbi, ovaj je tjedan tako dao intervju talijanskoj web stranici Collezione da Tiffany, u kojoj je prepričavao poznanstvo s Enzom Marnijem, osnivačem Novih tendencija u Italiji. “Razgovarali smo čitavu noć, i danas pamtim razgovor, uvjerio nas je u svoje ideje i nakon nekoliko tjedana bili smo u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti, kao protagonisti izložbe Nove tendencije 3”. Antonio Barrese je autor i najvećeg kinetičkog objekta ikad podignutog, “Drva svjetlosti” na trgu u Milanu, drva koje se okretalo u prosjeku 35 puta u minuti, visokog 33 metra.
Enzo Mari, pak, član Komunističke partije (marksističke principe, tumači, primjenjuje i na svoj dizajn) jedan je od najvažnijih talijanskih produkt dizajnera, među najpoznatijim je njegovim radovima po svojoj prilici stolica Tonietta, a mnoga je djela od njega otkupila i njujorška MoMA. U Zagrebu su, pak, izložene njegove kinetičke strukture.
Najpoznatije prijateljstvo bilo je između Ivana Picelja i Getulia Alvianija. Njihova je prepiska, s nizom zapažanja o umjetnosti, ali i Alvianijevim sjećanjima na Zagreb, sačuvana u Arhivi Ivana Picelja. O vezama umjetnika dvije zemlje čitamo u popratnom katalogu, tumači ih i autorica ove putujuće izložbe Micol Di Veroli (da nije putujuća, konceptom zadana izložba, sjajno bi bilo vidjeti u ovom kontekstu primjerice “Bombardiranje očnog živca” Miroslava Šuteja).
Prijatelji Picelj i Alviani
Alviani, arhitekt po struci, bavio se likovnom umjetnošću, ali i projektiranjem kuća, oblikovanjem namještaja i interijera brodova. Na zagrebačkoj izložbi pokazuje niz varijanti “Površina vibrirajuće strukture”, sve iz niza talijanskih privatnih zbirki - tamošnji kolekcionari vole razdoblje.
Penguin Books
Od Brune Munarija, pak, među izloženim su radovima, također većinom iz privatnih zbirki, i “Beskorisni stroj”, “Peanova krivulja “P 1610”, “Nečitljiva pisma nepoznatih naroda”... Munari je, inače, kao mladić bio i dijelom futurističkog pokreta, koji je posve promijenio pogled na talijansku povijest umjetnosti, tvrdeći u najpoznatijoj dosjetci da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake. Munari je doživio devedesetu godinu života (preminuo je 1998.), pa su ga nazivali i “posljednjim živućim futuristom”, iako se zbog naknadnih profašističkih konotacija futurizma distancirao od ovog pokreta. No, upravo se iz futurizma, njegova umjetničkog dijela, tvrdi i autorica zagrebačke izložbe, nastaje 30-ih Munarijev “Zračni stroj”. Munarijeve uistinu impresivne dizajnerske radove tiskao je Penguin Books, u seriji Moderni klasici u kojoj “objavljuju radove kreativnih mislioca čiji su pogledi na umjetnost, dizajn i medije drastično promijenili naše poglede”.
Mnogi su umjetnici vezani uz pokret kinetičke umjetnosti, pa tako i Munari, zagovarali dokidanja razlika između tzv. visoke i primijenjene umjetnosti. Ovaj je umjetnik oblikovao i putne znakove, aparate za kavu, reklame, dječje knjige, dok mu je knjigu o dizajnu naslovnica izdao Princeton.
Izloženi su modeli modnog dizajnera Fausta Sarlija. Sin napuljske krojačice (prvi je komad odjeće napravio od zastora), koji je u modnom poslu bio pola stoljeća, najpoznatiji je po crno-bijelim kombinacijama koje su se neskriveno oslanjale na op art i kinetičku umjetnost. A kada je Michelangelo Antonioni snimao “Kroniku jedne ljubavi” bio je suradnik na kostimografiji, i to su bili njegovi počeci, nakon čega je 50-ih otvorio studio. Među izlošcima u Zagrebu je Sarlijev bijeli mikado kaput s aplikacijama od crne čipke
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....