U Muzeju suvremene umjetnosti za vikend je održan multimedijalni događaj “Posvećenje proljeća” uz promociju monografije koja bilježi dvadeset i pet godina stvaralaštva Ivana Meseka. U sklopu performansa nastupili su Mrle i Ivanka Mazurkijević, dok su monografiju predstavili Branko Franceschi, Suzana Marjanić te u ime izdavača, MSU, Branko Kostelnik.
Mesek je diplomirao slikarstvo kod Eugena Kokota, danas se podjednako bavi svim medijima, najčešće performansom. Društveno je angažiran, trenutačno vodi Galerijski centar Varaždin, pa iako ima zanimljive programe suvremene umjetnosti, oni rijetko dospiju u fokus šire javnosti: vrlo je svjestan problema centralizacije hrvatske kulture.
Niz je godina bio i na čelu HDLU Varaždin, organizira i Dane performansa, neke od najvećih domaćih i svjetskih performera doveo je u ovaj grad. Neko je vrijeme bio i u politici, kao dogradonačelnik Varaždina, nije to bila odluka zbog koje se kasnije pokajao i smatra da je iz ovog iskustva puno naučio.
Što se tiče odabira medija, sam će reći kako se vodi prema idejama, a one same nameću medij u kojem bi se najadekvatnije realizirale, odnosno kako jednako voli direktnost performansa, kao i “stvaranje vlastitog kozmosa ni iz čega” u slikarstvu, te angažiranost urbanih intervencija, a sve ga više intrigiraju “pokretne slike”. Perfekcionist je, uvijek kritičan i prema vlastitom radu.
Velik je dio njegovih radova obojan kritikom društva u kojemu živimo, urušavanju vrijednosti. Dobar dio njih istodobno odlikuje smisao za humor.
Listajući monografiju, čini se da je njegov možda i najradikalniji performans koji je do sada izveo “Bičevanje”: stajao je razapet u podrumu izlagačkog prostora, ruke su mu bile užetom vezane uz strop, pomoćnik u performansu udarao ga je bičem sve dok nije izgovorio “U redu, priznajem... volim barok” kako je i bio naziv ovog rada.
Bila je to kritika referiranja na Varaždin kao na barokni grad, što se, kako je tumačio, razvilo do otrcane poštapalice bez prevelikog razumijevanja sadržaja koji stoji iza toga. Franceschi i inače kod Meseka opisuje sklonost performansima izdržljivosti koji su, uz bičevanje, uključivali boks meč, trčanje na traci u odijelu s aktovkom u ruci do iznemoglosti, prežderavanje do mučnine ili skakanje s balkona gradske vijećnice, da nabrojimo samo neke.
Potom je u sklopu Dana performansa na varaždinskoj tržnici postavio male, uramljene slike te ih prodavao na kile: bile su ponuđene plave, crvene, zlatne i šarene slike. To su neki performansi koji su dominirali u prvom desetljeću dvijetisućitih. Podsjetimo i na njegov rad od prije tri godine “Evo Vam ga” postavljen ispred zagrebačkog HDLU: golemi print obješen na zgradu ove likovne institucije, bio je kombinacija portreta Franje Josipa, Ante Pavelića, Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana, a gledao je na dvije vodeće stranke. Sa Zefreyjem Throwellom, pak, napravio je kratak film “Šumska koncertina”.
Tema su rada bila stradavanja životinja na žičanoj granici između Slovenije i Mađarske, životinja koje su prethodno mogle slobodno migrirati. U filmu oni patki, zecu i fazanu u Policijskoj upravi pokušavaju napraviti putovnice.
Iako se, dakle, bavi raznim medijima, u monografiji je Mesek predstavljen prije svega kao performer. I to kao i više nego solidan peformer, koji zaslužuje pažnju u najmanju ruku poput njegovih nešto razvikanijih kolega.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....