UMJETNIČKA DJELA KOJA SE OPIRU SVAKOM KALUPU Jesu li autsajderi danas u ratu s tradicijom? Ako i jesu, s umjetnošću nisu

Autsajdersku umjetnost vrlo je teško definirati. Pod tim se nazivnikom načelno mogu svrstati svi specifični izrazi izvan poetika aktualnih u nekom trenutku: od Rosseaua Carinika, Dubuffetove zbirke umjetnosti duševnih bolesnika u Laussani, pučke, odnosno seljačke umjetnosti, na čije je potencijale upozoravao još Kandinski, pa do umjetnosti grafita u svim svojim varijacijama.

Često se kao jedna od karakteristika autsajdera navodi izvaninstitucionalnost, međutim ništa ne može biti dalje od istine. Svi navedeni umjetnici i pokreti vrlo su brzo ušli u velike muzeje ili ustanovili vlastite paradigme i razvijene umjetničke scene. Ideja da je netko autsajder počiva na mitu o pravocrtnoj evoluciji klasične povijesti umjetnosti, koja se kreće od renesansnog otkrića linearne perspektive do konceptualnog rasplinuća djela u misaoni kompleks. Međutim, umjetnost ne poznaje školničke formule, pa zato i odbija sve te tako savršeno uređene sisteme.

Pop art i strip

Izvan čega su, zapravo, autsajderi? Izvan institucija zasigurno ne. Možda izvan tradicije? Samo ako smatramo da je zapadna tradicija umjetnosti jedna i jedina, a i onda samo ako zanemarimo njezine vrlo bitne dijelove, kao što je primijenjena umjetnost, strip, ili pučki izrazi, kao i ono što je Mihail Bahtin nazvao poetikom karnevala. Važan dio autsajderske tradicije je i pop-art, kao i niz uglednih umjetnika koji su koristili iskustva ilustracije ili stripa (David Hockney, Philippe Guston, Jörg Immendorff, ili John Currin). Akademsko obrazovanje (odnosno njegov izostanak) također ne može biti osnova definicije autsajdera, jer se njima danas smatraju različiti umjetnici, bez obzira na obrazovanje. Ta se umjetnost sve češće naziva imenom nobrow, koje označava izlazak iz dihotomije visoke i niske umjetnosti - high brow i low brow.

Naglašeni crtež

Najnovije tendencije takvog stvaralaštva karakterizira inzistiranje na naglašenom crtežu i jako nagnuće ilustraciji, duboko obilježenoj osobnim stilom. Prizori novih nobrow umjetnika imaju u sebi nadrealnu pomaknutost, ponekada humorističnu, a ponekada zastrašujuću, mračnu ili degutantnu. Među tim autorima ističe se Belgijanac Brecht Evens (na neki način nasljednik Georgea Grosza) koji radi tjeskobne, dinamične i koloristički žive velegradske scene. Još neki aktualni autori su Brecht Vandenbroucke, María Melero, Angela Dalinger, Joan Cornellá, Nate Otto, Jim Ether. Svi oni stvaraju prvenstveno kroz crtež, plohe, te sirovu i pojednostavljenu figuraciju.

To sugerira neposrednost, dojam nedorađenosti i nonšalancije, a na neki način i pobunu protiv klasičnih pravila likovnosti. Za njih se može primijeniti onaj akronim što ga je Darko Glavan pronašao u riječi punk za naslov svoje knjige o tom glazbenom pravcu: potpuno uvredljivo negiranje klasike. Kod nas su nositelji nobrow poetike pripadnici različitih generacija. To je gastarbajterski ciklus Dragutina Trumbetaša, kao i magazin Komikaze, opusi Igora Hofbauera, Dubravka Matakovića, Mira Župe, Vinka Barića, Miroslava Sekulića Struje ili Mirona Milića. Njihova su djela često nadrealna ili groteskna, a ponekada beznadno i brutalno socijalno realistična, oni grade specifične atmosfere i deformacije svijeta: pokazuju naraciju bez naracije, i zamjetnu vještinu bez vještine.

Esej Susan Sontag

Još je 1965. Susan Sontag (u eseju ”Jedna kultura i nova senzibilnost”) istaknula kako se sve teže može praviti razlika u estetskome doživljaju visoke i niske kulture. Stvaralaštvo i renome ovih umjetnika to dokazuju, dok institucije, kao i do sada, neprestano prilagođavaju svoje službene paradigme suvremenosti i avangarde novim pojavama. Brojne i raznovrsne poetike takozvanih autsajdera, nezaobilazne su u sagledavanju cjelokupne slike umjetnosti danas.