Nestala eto još jedna urbana faca: umro je Oleg Mađor (51), dramaturg, pisac i vječito zanovijetalo, vidovit i smušen istodobno, visok, suhonjav, prznica s humorom koji nije za svakoga, dobra duša, a za kulturnu javnost – suutemeljitelj Montažstroja, kazat ću, ne jedino najvažnije hrvatske, nego li i najzagrebačkije avangardne naše kazališne skupine na prijelazu iz starog u novo doba.
Montažstroj eto traje cijelih trideset godina, a sada će morati nadživjeti i svojega glavnog dramaturga, čija je iznenadna smrt u 52. godini potresla sve nas iz generacije, a koji se muvamo po zagrebačkim kazališnim stazama da ni sami ne znamo otkad.
U životnu i umjetničku avanturu Oleg Mađor krenuo je s diplomom komparativne književnosti i filozofije u džepu, za našu generaciju najprivlačnijem “uzaludnom studiju”.
Ovo današnje vrijeme lažne postmoderne, a zapravo medijske revolucije koja jede svu svoju djecu, pa i konzumente, u našem je teatru, i u cijeloj visokoj i pop-kulturi, uzbunom najavljeno performansom “Kopačka u galeriji” godine 1989. u režiji Boruta Šeparovića i dramaturgiji Olega Mađora.
Njih dvojica su, suutemeljitelja dakle Montažstroja, započeli, više intuitivno, poneseni turbulentnim vremenima, manifestni program s idejom teatralizacije nogometne kulture. Upravo se u to vrijeme u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvarala retrospektivna izložbe Kazimira Maljeviča, koju su dakle “hakirali”.
Bila je to umjetnička akcija sa 11 jurišnika u kostimima koji su neodoljivo podsjećali na Maljevičevu sliku “Sportaši”. Tad su zbilja, kao što kaže Borut Šeparović, udarili temelje kulturnog djelovanja koji objedinjuje različite umjetničke prakse i nove medije a njihove su brojne predstave potom označile staze do suvremene naše pometenosti.
Oleg Mađor i Borut Šeparović nosili su se s novim prije nego je nestalo staro, prije širenja zaraze interneta i još mnogo prije pametnih telefona, intuitivno pokrenuvši kazalište koje s novim dobom prisno komunicira te mu se istodobno duhovito suprotstavlja.