U SPOMEN UBIJENOM MAJSTORU KARIKATURE Politički i rodno nekorektan te šarmantno opak

Satira je nepristojna, a ni među mučenicima nije lako naći pristojne osobe u svakodnevnom smislu te riječi. U Disneyjevoj verziji Bambija mama zečica upozorava Lupka koji ponavlja naučenu lekciju: “Nemoj govoriti drugima ono što im ne bi bilo drago čuti!” Ali je - čak i u filmu za djecu - najzanimljivije upravo ono što Lupko lupa jezikom a ne zečjim stopalom. Da je do pristojnosti - novinari ne bi pisali komentare. A u novinama - čak i danas - komentar ne mora biti ispisan slovima, može i crtežom. Oto Reisinger je i formalno bio Vjesnikov komentator. U svakom slučaju - najčitaniji.

Prednost crtanih komentara je što mogu biti preneseni iz jezika u jezik lakše i brže nego oni izmrčeni grafemima, ideogramima, kako li se sve zovu te čvrke.

Prednost im je i to što se predmnijeva a priori da bi morali biti humoristični, možda satirični, a njima se dopušta nepristojnost, čak se očekuje.

Prst u oku za elite

Georges Wolinski (1934-2015) bio je nepristojan, politički i rodno nekorektan, religijski ireverentan, šarmantno opak. Pripadao je generaciji stripa, komunikacijske podvrste koja je rasla zajedno s filmom ( Vera Horvat Pintarić je svojedobno prikladno opazila da je jedna od tajni Maurovićeva uspjeha bila što je u svoje stripove unosio zakone filmskog kadriranja i montaže kadrova), koja je filmu posudila i neke blockbustere (od Disneyjevih miševa i pataka, preko Supermana, do ovogodišnje Snjeguljice) - ali koja nije bila kadra naći svoje mjesto u multimedijskom đuveču čija limfa teče Internetom.

Wolinski je - subverzivan i anarhističan, kako ga je Jahve dao - bio korišten i u hrvatskome mladenačkom novinstvu kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, koje su tadašnje komunističke elite vidjele kao prst u oko (u doba “liberalnih rukovodstava”, poput Nikezićeva, Savke Dabčević itd., od 42 “studentska i omladinska” tjednika u Jugoslaviji zabrane je pretrpio 41), dok je sada percepcija upravo obrnuta.

Objavljivan u Poletu

Objavljivao ga je u Zagrebu i Omladinski tjednik i kasniji Polet (Studentski list, nešto sofisticiraniji, objavljivao je Decluzeauova malog vampira, ili Crumbova Mačka Fritza, lansirajući istodobno Joška Marušića, koji se Wolinskoga toplo sjetio u Slobodnoj Dalmaciji).

Taj sin poljskog Židova i talijanske Židovke (koji su se našli u Tunisu) pripadao je cijeloj generaciji u kojoj je još živ Siné, u kojoj je djelovao François Cavanna (još jedan polutalijan - u Italiji je anarhistička tradicija bila jaka, s refleksima i u Dalmaciji, u Italiji nisu boljševici imali prostora potamaniti anarhiste kao u Kataloniji, na Francovu korist). Cavanna je pokrenuo i Hara Kiri i Charlie (mjesečnik za stripove, ime duguje Shultzovu Charlieju Brownu, u Italiji je po istom obrascu Oreste Del Buono uređivao gotovo identičan mjesečnik nazvan Linus, po Charliejevu najboljem prijatelju), a nakon trajne zabrane Hara Kirija tom je tjedniku promijenio ime u Charlie Hebdo (Tjedni Charlie).

Bila je to generacija koja nije baš razdvajala politički eros od spolnog erosa, niti je poznavala koncept “korektnosti” (k vragu, nije li i Lucy van Pelt, čangrizava Linusova sestra, rodno nekorektna?), koja nije zarezivala koncept autoriteta bez obzira odijevao li crno ili crveno ruho.

Teze o ženama

U Hrvatskoj smo objavljivali političkoga Wolinskoga, u Italiji je Linus prenosio njegovu Paulette, spolno korištenu bez elegancije kasnije Crepaxove dekadentne Valentine (kao da su intuirali da će se neke buntovne feministice šezdesetih razviti u stjegonošice nacionalne desnice, barem u Zagrebu pola stoljeća kasnije).

Jamačno nisu bile korektne njegove teze da je “žena poput cigare: najbolja joj je prva trećina”, ili da “svakako treba poboljšati položaj žene: na primjer povećavajući kuhinje, snizujući sudopere, bolje izolirajući drške tava”. Ne bih posve dao za krivo ženi koja bi na to čvrsto stisla dršku gusnate tave i odvratila mu bekhendom i forhendom.

Ta karikatura i taj strip kojemu je protagonist bio Wolinski djelovao je kao pro-vokacija, kao iza-zov.

U većini slučajeva reakcija je bila propitivanje općih mjesta, načimanje okova “uvriježenih” budalaština, poboljšanje društva.

Wolinski je ostao aktivan doslovce do smrti, iako su palicu uređivanja preuzeli mlađi, poput Charba (najbolji je meštar koga šegrti traže, sustignu, a možda i nadmaše).

Do smrti je ostao izazovan. Posljednja reakcija bijesne nemoći bio je rafal iz kalašnjikova koji ga je usmrtio kao mučenika zajedno s gotovo svom redakcijom.