BRACO I VOJO DIMITRIJEVIĆU

U Sarajevu je dodijeljena nagrada iza koje se krije neobična priča o ocu i sinu

Braco Dimitrijević (lijevo) i Vojo DImitrijević (desno)
 CROPIX

Jučer je, u petak 8. veljače, u Sarajevu prvi put dodijeljena Nagrada Vojo Dimitrijević, za mlade umjetnike.

U današnje vrijeme, kada je kultura najniže pozicionirana rubrika na informativno-zabavnim web-portalima, vijest o tome, vjerojatno, ne bi nikad dobacila do Zagreba da nagradu nije utemeljio i po svom je ocu nazvao jedan od najvažnijih i, uz Marinu Abramović, svjetski svakako najpoznatiji i najutjecajniji umjetnik s ovih prostora. Šteta, jer bi čitateljstvo tako ostalo uskraćeno za jednu dobru i vrlo neobičnu priču o djeci i očevima.

Braco Dimitrijević rođen je u Sarajevu u ona prva poslijeratna vremena. Nadjenuli su mu u duhu epohe ime Slobodan, ali je uz stariju sestru Tanju postao Braco. Rastao je u očevom ateljeu, crtao i slikao da ne pravi nered po kući, te je pedesetih i ranih šezdesetih godina postao sarajevsko čudo od djeteta. Likovnu akademiju upisao je u Zagrebu, kada započinje općepoznata priča, koju nema smisla ponavljati.

Slikar u Parizu

Otac Vojo, također rođeni Sarajlija, tridesetih je u Beogradu studirao slikarstvo, u vrijeme Španjolskog građanskog rata živio je u Parizu, gdje je postao nepopravljivi ljevičar, eksperimentator i avangardist. Zatim se vratio u Sarajevo, sudjelovao u osnivanju Collegium Artisticuma, najvažnije avangardističke umjetničke skupine, likovnjaka, glazbenika, arhitekata, u povijesti ovoga grada.

Na početku rata okupatori na javnoj lomači spaljuju sve Dimitrijevićeve slike, a on se spašava bijegom. Čudom, preživljava njegovo kasnije najpoznatije ulje na platnu, poznato kao “Španija 1937.” Bježi u partizane, rat provodi u borbi, a poslije rata jedan je od najuvaženijih bosanskohercegovačkih umjetnika.

Vojo Dimitrijević u svom je umjetničkom životu stvaralački prošao kroz gotovo sve stilove epohe, baveći se slikarstvom do samih granica žanra i tehničkih mogućnosti. Pred kraj života okreće se analitičkom slikarstvu, potpunom negiranju slike i stvaranju antislike.

Tročlani žiri

Braco nije bio očev adorant, niti nastavljač, ali naknadno gledajući, kako sa životnog i intelektualnog, tako i s umjetničkog stajališta, čudnovato je kako se međusobno sklapaju i prepoznaju opusi oca i sina. Vrijedilo bi o tome…

Nagrada Vojo Dimitrijević trebala bi se dodjeljivati svake godine mladim umjetnicima koji se bave likovnom umjetnošću, fotografijom ili filmom. Tročlani žiri uz Bracu čine Ibrahim Spahić i Ademir Kenović. Prva nagrađena je Lamija Čehajić, za multimedijalnu instalaciju “Čulo svijesti”. Ceremonija nagrađivanja održana je u galeriji muzeja Prve gimnazije, one ključne sarajevske škole iz koje je sve poteklo, od Gavrila Principa preko Ive Andrića do Voje i Brace Dimitrijevića.

Nagrade su, bezbeli, važne i velike onoliko koliko su važni i veliki njihovi dobitnici. Tako je golemi teret pao na dvadeset i dvogodišnju Lamiju Čehajić, umjetnicu rođenu nakon posljednjega bosanskog rata. Taj teret podrazumijeva i silnu, raskošnu i ozbiljnu, ali i raskošno duhovitu i živu umjetničku i životnu priču dvojice Dimitrijevića. Za sina zna cijeli likovno pismeni svijet, a za oca preživjeli jučerašnji ljudi jedne male i unesrećene zemlje. Čudo je u tome što je teško reći je li veće ono što je univerzalno ili ono što je lokalno. U tome je štos s ovom nagradom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 22:04