U nastavku donosimo:
- crtež i stihove Klasje Habjan koji hvataju ambivalentan osjećaj blizine i bijega, uz motiv ptice i naslovnu frazu Pamtim samo sretne dane
- fragmente iz grafičkog romana Mala zvona o baki Milki: od djetinjstva u Lici do dana u domu, kroz crno-bijele prizore i jednu crvenu naslovnicu
- intimne zapise o odnosu unuke i bake, uz osobne rečenice koje otkrivaju težinu i nježnost nasljeđa
- biografske siluete: posvojenje u obitelj Kalogjera, studij, televizijsko novinarstvo i prisutnost pjesnika Mate u obitelji
- iskustva i stavove iz izložbi u Zagrebu i Rijeci, uz prepoznatljive radove i obiteljsku umjetničku lozu
Klasja Habjan precizno je svojim crtežom opisala onaj osjećaj kad želite biti uz blisku osobu, no istovremeno je težina vašeg odnosa nešto što vas pritišće, pa želite pobjeći iz situacije, iako zapravo i jako želite ostati, i potrebno je da ostanete. I sama sam u bliskoj obitelji imala osobu koja je imala demenciju i poznat mi je taj osjećaj, iako je priča zapravo univerzalna, ne odnosi se na jednu bolest, stanje... No ono što je kod Klasje Habjan, dakle, za ovu priču bitno jest da u samo nekoliko poteza pripovijeda osjećaj. Daje naslutiti. I tu je njezin talent. Uz ovaj je crtež i ptica koju, moguće je, ugleda kad odlazi. Uz to ispisuje i stihove, nazvala ih je "Pamtim samo sretne dane": "Jurim hodnikom staračkog doma/Petog kata, stacionara/Pod teretom pogleda/Nepomičnih tijela/Jurim s...
