Slavka Pavić

‘U 94. godini i dalje snimam. No, fotografija je puno više od klika gumbića‘

Zagreb, 080721.
Trg Marulica 8.
Slavka Pavic, doajenka hrvatske fotografije.
 Darko Tomas/Cropix
Izložba doajenke fotografije otvara se u Galeriji Kranjčar 15. srpnja. Pokazat će se odabrani radovi iz 60-ih i 70-ih

Slavka Pavić, kojoj će uskoro biti devedeset i četiri godine, doajenka je hrvatske fotografije. I dalje snima, izlaže ono što je snimila, aktivna je. Jedne večeri, primjerice, dok su bila nešto bolja vremena, susrele smo se na dva otvaranja, jednom u galeriji u centru grada, a potom u muzeju u Novom Zagrebu. I tijekom pandemije, kada su prilike dopuštale, stizala je pogledati što rade njezini kolege. Sama kaže da je ta strast za fotografijom, potreba da pronađe novi kadar, i dandanas tjera da se kreće, izađe iz kuće, hoda po gradu.
Živi na Marulićevu trgu tik uz kafić Botaničar u kojem se okupljaju mladi ljudi čija joj energija odgovara. Stan je to u kojemu je živjela i sa svojim suprugom Milanom Pavićem, poznatim fotoreporterom koji je zabilježio neke od najvažnijih fotografija poslijeratne obnove. Bio je i jedan od rijetkih fotografa koji su imali priliku snimati Tita izbliza. Njezin je suprug preminuo 1986. godine. Na zidu su i dalje njegove fotografije, na jednom je s fotoaparatom od kojeg se nije odvajao. Slavka Pavić snimila je mnoge već kultne fotografije, kao što je ona mladića koji vozeći se na biciklu, usput i vodi jednom rukom konja. Odlazi iz Novog Zagreba koji se tada počinje ubrzano graditi. Ili, pak, skupine djece koja na nasipu igraju nogomet, a u prvom planu je "fićo". Neke od fotografija koje je Slavka Pavić snimila 60-ih i 70-ih godina, a dosad su rjeđe izlagane, moći ćemo vidjeti na izložbi koja se sredinom srpnja otvara u Galeriji Kranjčar. Veseli se suradnji, govori Slavka Pavić na početku razgovora, hvali Elviru Kranjčar, vlasnicu galerije, i njezinu energiju i posvećenost poslu.

Slavka Pavić rođena je 1927. godine u Jajcu. Djetinjstvo je provela u Daruvaru kamo se njezina obitelj preselila. Iako je u Jajcu proživjela tek rane godine života, dobro ga se sjeća: "Bio je to lijep, ugodan grad. Moji su imali puno prijatelja, stalno su se družili. Sestra i ja učile smo klavir. Lijepo je rekao Arsen Dedić: Kod časnih učiš klavir. Tako je bilo i s nama. A jedan trgovac, koji je bio prijatelj s mojim roditeljima, uvijek bi im javio kada bismo prošle u povratku pokraj njegove radnje kako bi moji imali sigurnost da je sve u redu, da stižemo. Vladala je ta jedna bliskost".
Na pitanje je li odmah znala da je fotografija njezin životni poziv, odgovara da nije. "Pohađala sam srednju trgovačku školu u Daruvaru. Gimnazija je bila u Virovitici, pa je onaj tko je želio u gimnaziju morao putovati. No, troškovi putovanja bili su visoki za to doba. Naš je otac zaključio da je najbolje da ostanemo u trgovačkoj školi. Imala sam sjajne profesore, iako sam, moram priznati, matematiku svladala tek u predzadnjem razredu kad su nam došli predavati iz Zagreba. I ti su me profesori jako voljeli, za razliku od moje sestre. No, ona je bila sjajna u hrvatskom. Napisala bi zadaćnicu čim je zadana tema dok je moj papir dugo stajao prazan, nisam znala što bih. Nas smo dvije sjedile zajedno i krasno smo se slagale."

Kako to da je išla sa sestrom u isti razred? "Među nama je godina dana razlike, ona je starija. Kada je kretala u školu, moj je otac pitao i za mene. Razmišljao je o tome da ne budem sama u kući. Rekli su mu da mogu probati pa ako će mi ići, upisana sam, a ako ne, i dalje mogu biti tamo, samo da ne smetam". Školovanje joj nije predstavljalo problem. No, bila je, kako za sebe kaže, "mali vražićak". "Znala sam šaptati kolegama ili otvoriti pred njima stranicu s poglavljem koje bi ih neki profesor pitao kad bih vidjela da ne reagiraju na neko pitanje. Upozoravali su me, no, srećom, nisu me nikad izbacili iz razreda."
Nakon rata je osnovana, priča naša sugovornica, komisija za sve one koji su maturirali. Njezin je brat preko te komisije otišao u Sarajevo gdje je i ostao živjeti. "Moj je brat bio omladinski prvak u tenisu. To je oduševilo njegova šefa koji je obožavao taj sport i rekao mu je da će ga svakako zadržati. Tako je i bilo. Sestra je, pak, bila u ekonomskim vodama."


U ekonomskim je vodama trebala završiti i Slavka Pavić koja je prvo upisala Ekonomski fakultet u Zagrebu. Prirodan izbor, smatralo se tako, nakon srednje trgovačke. No, osjećala je da to nije bio pravi izbor za nju. Sve je potvrdio i sudbinski susret u vlaku s njezinim sugrađaninom, fotografom Milanom Pavićem. Ipak, da će joj je svidjeti fotografija kao životni poziv, naslućivala je već u srednjoj školi: "Imali smo jednog kolegu, bio je iz dobrostojeće obitelji, koji nas je snimio, fotografije sam doma razvio i potom nam ih pokazao na maturi. Oduševio nas je. Zapamtila sam tu ljepotu fotografije, kemikalije, tajnovitost cijelog procesa. To me je ispočetka i zanimalo, da otkrijem tajnu fotografije". Milana Pavića upoznala je u vlaku neposredno poslije Drugoga svjetskog rata dok se vraćala u Daruvar sa studija u Zagrebu. Bila je to ljubav na prvi pogled: "Zamislite, upoznali smo se pokraj vlaka. Prišao mi je, upitao me idem li u Daruvar i zamolio da mu pričuvam stvari. On je zauzeo mjesto za mene i sebe, pozvao me s prozora iz kupea u kojem je bio. Ja sam mu predala stvari kroz prozor i onda ušla mirno u vlak, znajući da me čeka mjesto. Naime, u to je vrijeme uvijek bila velika gužva u vlakovima. Jednom sam se na stepenicama vozila čak od Banove Jaruge do Zagreba". Kad je čovjek mlad, u pravilu vjeruje da je besmrtan? Naša sugovornica se slaže: "Upravo tako". Na pitanje jesu li odmah počeli pričati, odgovara: "Znate kakav je naš narod, u vlaku su uvijek neki razgovori. Često se znalo dogoditi da netko otvori kofer, a u njemu u papiru zamotan cijeli pečeni picek i nešto kruha. Pa su svi koji su se zatekli u istom kupeu to i dijelili". Do Daruvara su se vlakom vozili dva sata: "Danas je sve ubrzano, a tada nije bilo. No, nama je bilo lijepo, zapričali bismo se, uživali u vožnji. Uživala sam, primjerice, dok sam se vlakom vozila u Osijek, gledati ravnicu kroz prozor, naslućivati obrise đakovačke katedrale".

Na pitanje zašto se zaljubila, odgovara: "Milan je imao jednu lijepu profinjenost u sebi. Nikad više nisam susrela takvu osobu u životu. Moj doživljaj Milana, to je neponovljivo". No, iako su se između Slavke i Milana Pavića dogodile simpatije na prvi pogled, nisu odmah dogovorili sljedeći susret: "Ponovno smo se susreli u vlaku. Sve je kod nas bilo nekako spontano, ležerno, kako nam je život donio. Nama se ta ljubav dogodila, nije bilo nikakvog forsiranja". Predstavio joj se da je Pavić, fotograf? "Da. Već se u to doba pričalo nešto u Daruvaru o njemu, čula sam za njega". Milan Pavić, naime, karijeru je počeo još kao mladić, a nakon što je osnovao glasoviti daruvarski Fotoklub, u Zagrebu je zaposlen u Agenciji za fotodokumentaciju. Snimao je i umjetničku fotografiju u duhu Nove objektivnosti, koja je bila dominantna tridesetih godina, no fotografsku slavu doživljava u poslijeratnom razdoblju. Bilježio je, među ostalim, s prozora nebodera na glavnom zagrebačkom trgu "Veliki miting u oslobođenom Zagrebu" 11. svibnja 1945. godine. Njegove su fotografije "Tito u razgovoru s narodom" i "Tito i Fiorello La Guardia igraju šah". Snimao je i govor Vladimira Nazora, ali i Tina Ujevića u Blatu.
Milan Pavić bio je stariji trinaest godina? "Da, ali sve je bilo legalno", smije se naša sugovornica. Fotoklubu Daruvar i ona se brzo pridružila: "Okupili su se ljudi različitih profesija koje je zanimala fotografija, arhitekti, pravnici i slično. Znali smo često izlagati i vani, primjerice ja sam bila s izlagačima u Fotoklubu Graz. I nama su dolazili izlagati mnogi, među njima i Tošo Dabac koji je stigao sa svojom suprugom Julijom Grill. Ona je bila operna pjevačica, ali i sama je voljela fotografirati".
Studij fotografije tada nije postojao, nego srednja grafička škola koja je imala odsjek za fotografiju, a "bila je na mjestu današnje Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn". Kako se naša sugovornica odlučila baviti fotografijom, sjeća li se trenutka kada je donijela tu odluku? "Nisam odlučila u jednom trenu, nego se, poput ljubavi s Milanom, i ta moja profesija dogodila spontano. Nekako sam prolazila pokraj Ekonomskog fakulteta, zaobilazila ga, sve mi je drugo bilo važnije. A u fotografiji sam uživala, u snimanju, u našim sastancima u Fotoklubu prvo u Daruvaru, potom u Zagrebu”.

Slavka Pavić bila je među osnivačicama ženskog ogranka Fotokluba 1973. godine, a danas je najstarija članica Fotokluba Zagreb. Prisjeća se Toše Dabca, koji je bio izuzetno dobroćudan, kaže, potom Đure Griesbacha koji je bio "srce od čovjeka", uvijek ih je poticao na promišljanje o fotografiji, ponekad i na minimalizam. "Tošu Dabca znali smo susresti na Dolcu sa suprugom i potom bismo se satima zapričali. Ona je bila bolesna, no nisu joj dali točnu dijagnozu, pogrešno su je liječili." Fotografija je tada podrazumijevala i konkretan fizički posao."Fotografija nije klik gumbića, ona je puno više. Potrebno je neprekidno obrazovanje, učenje, širenje horizonta." Tko je nju učio procesu razvijanja fotografije? "Učila sam uz Milana. Bila sam dobra u tome, nisam radila nikakve pogreške. Važno je bilo strpljenje i ljubav prema poslu. U tom je slučaju sve lako."
Družili su se s mnogim umjetnicima. "Frano Kršinić jednom nam je pričao, primjerice, anegdotu iz Addis Abebe. Osvojili su natječaj da tamo naprave spomenik i otišli su se naći osobno s Hailejem Selasijem. No, rekli su im da na odlasku ne smiju okrenuti leđa iz poštovanja sve dok se izađu iz vidokruga Selasiju. Također, i da njegovi psi ne smiju zalajati na njih jer bi se onda protumačilo da imaju loše namjere. Bili su lijepo primljeni, ugošćeni, na povratku su se udaljili hodajući unatraške, a psi, srećom, nisu zalajali." Selasije je potom posjetio Tita na Brijunima: "Mjesta za snimanje bila su označena. Milan se malo pomaknuo sa svojeg mjesta, kolegi ispred sebe provukao se ispod nogu i odmah je imao problema s osiguranjem. Zamalo se srušio. Nije to bio lak posao", prisjeća se Slavka Pavić svojeg supruga koji je, među ostalim, snimao i za Vjesnik. Na putovanjima po bivšoj Jugoslaviji, a bilo ih je mnogo, pratila bi ga: "Poznavala sam gotovo sve planine, brda i primorske gradove u tadašnjoj Jugoslaviji, puno smo putovali. Na početku smo išli pješice, no poslije je mojem suprugu Većeslav Holjevac (gradonačelnik Zagreba od 1952. do 1962., op. a.) rekao: "Drug Pavić, toliko snimate, toliko opreme nosite sa sobom, dajte nabavite neki auto". Pa smo se prijavili za crvenu Zastavu. Tvornica u Kragujevcu upravo je bila počela veću proizvodnju. No, i dalje smo čekali da dobijemo auto, možda i godinu dana. Nakon što smo dobili auto bilo nam je lakše, utrpali bismo velike kofere, stative i slično.

Slavka Pavić uvijek je na tim putovanjima snimala "za svoju dušu": "Milan mi je poklonio Rolleiflex. U to doba nije bilo lako doći do fotoaparata, za sve je bilo potrebno strpljenja. Teško je to razumjeti iz današnje perspektive". Opus Slavke Pavić za nas je ponovno otkrila kustosica, povjesničarka umjetnosti Marija Tonković, dok je pripremala izložbu fotografije s ovih prostora za nastup u Francuskoj. Bilo je to 2012. godine. "Fotografija je meni uljepšala život u svim segmentima, pa i u trenutku izložbe u Parizu", govori. Spomenuta fotografija s čovjekom na biciklu i konjem jedna joj je od najdražih. "Milan je bio inicijator. Rekao mi je da bi bilo zgodno zabilježiti promjene u Novom Zagrebu. Snimali smo. No, ova je fotografija nastala dok je on vozio natrag doma. Počela sam vikati da stane, isprva sam ga prepala. U posljednjem sam trenu snimila ovaj prizor. Tko bi to mogao smisliti da ide čovjek s biciklom i konjem", prisjeća se. Bio je to prizor koji je kroz jednu snimku sve rekao: novo dolazi. Jednako poznatu fotografiju "Prolaz Harmica" snimila je neposredno nakon Nove godine. Prolaznici gradom, sunce koje pada, igra svjetla i sjene, grafizam, sve je u savršenoj ravnoteži na fotografiji. "Grad je bio mirniji, bilo je prohladno. Milan je ponovno rekao da idemo snimati van. Odvojila sam se od njega i snimila taj prizor. Snimala sam uvijek spontano. Ponekad o kompoziciji valja razmišljati, a ponekad je kompozicija već gotova i pred vama, samo treba znati kliknuti", zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 15:50