Priča počinje na prvi dan ljeta 1976. godine u tinejdžerskoj sobi u obiteljskoj kući u Ulici Ruže Crnković, danas Dinarskoj. Soba čija je stanarka Marija Međerčić, kasnije udana Skuliber, oblijepljena je glazbenim posterima. Marija prebire po pločama, a ona i prijateljica Mirjana (Mira) Sever pripremaju se za koncert Rolling Stonesa koji se te večeri održava u Domu sportova. Iz Marijina dnevnika saznajemo da je Mira svoje levisice kupila u Posredniku, dok Mariji njezine nisu stigle na vrijeme iz Trsta. Iako djevojke imaju ulaznice za tribine, zajedno s ostalim prijateljima iz IX. gimnazije uspijevaju se probiti u prve redove partera.
Ovo su uspomene na jedan veliki dan koje čuvaju dvije prijateljice, ali danas su te uspomene postale nešto više – priče jednog vremena. Fotografije, dnevnik i sjećanje na taj dan postali su dio virtualnog fundusa Muzeja susjedstva Trešnjevka, projekta koji već godinama pokušava sačuvati ono što bi inače vrlo lako moglo nestati – osobne priče, fotografije, predmete i sjećanja ljudi koji su živjeli na Trešnjevci.
Jer povijest jednog kvarta ne čine samo datumi, važni politički događaji, arhitektonski planovi i velike institucije. Ponekad se ona može pronaći u staroj ulaznici za koncert, singlici koju je netko desetljećima čuvao na polici, fotografiji snimljenoj među prijateljima ili instrumentu koji je netko sam izradio u svojoj radnoj sobi. Upravo takve tragove svakodnevice prikuplja i čuva Muzej susjedstva Trešnjevka.
Priče jednog vremena
Projekt je pokrenula i vodi ga udruga BLOK, organizacija koja se kroz umjetničke i kulturne projekte bavi gradom, javnim prostorom, društvenim pitanjima i načinima na koje građani mogu sudjelovati u stvaranju i čitanju vlastite lokalne povijesti. U slučaju Muzeja susjedstva Trešnjevka ideja je bila jednostavna: napraviti muzej zajedno sa stanovnicima kvarta, a ne samo o njima.
Zato fundus ne nastaje tako da nekoliko stručnjaka odluči što je važno i vrijedno čuvanja. U njega ulaze predmeti koje donose sami stanovnici, njihovi prijatelji, obitelji i ljudi koji su na različite načine bili dio života Trešnjevke. Netko će sačuvati koncertnu fotografiju, netko staru ploču, netko predmet pronađen u napuštenoj tvornici. Tek kada se ti fragmenti stave jedan uz drugi, počinje se pojavljivati šira slika jednog vremena.
Najnoviji izbor iz fundusa upravo je takvo putovanje kroz glazbenu povijest Trešnjevke, ali ne samo one koja se odvijala na velikim pozornicama. Tu su Rolling Stonesi, koji su 1976. napunili Dom sportova, ali i Demis Roussos, čiji je koncert u istom prostoru fotografirao Andor Janči. Tu je i Saniboj Žugić, klavijaturist, elektroinženjer i samouki konstruktor elektroničkih instrumenata, čiji je Sanisint, prvi modularni sintesajzer u Jugoslaviji, danas jedan od najzanimljivijih predmeta u fundusu.
Zatim se priča fundusa seli u devedesete, među ploče i kazete koje je bilo puno teže pronaći nego danas. U Trakošćanskoj ulici početkom tog desetljeća otvoren je dućan Iz sve snage, važno mjesto za ljubitelje alternativne glazbe. Ondje je izdana i singlica benda SexA, dok je nekoliko godina poslije Hyperion Records iz Baštijanove objavio singlicu benda Paruzija.
Istočno od Trešnjevke, na Savskoj cesti, nalazila se pak nekadašnja Tvornica dugmadi Zagreb. Kada je proizvodnja krajem devedesetih prestala, prostor nije ostao prazan. Od otprilike 2003. do 2013. godine u njemu su probe održavali brojni zagrebački alternativni bendovi, među njima Analena, Peach Pit, Cripple and Casino i Antenat. Održavale su se ondje i glazbene i plesne radionice. Tvornica je tako od mjesta proizvodnje dugmadi postala mjesto proizvodnje buke.
Sačuvane uspomene
Možda je upravo priča o Dugmetari najbolji primjer onoga što ovaj projekt pokušava sačuvati. Od nekadašnje tvornice nije ostala samo priča o industrijskoj prošlosti. Ostala su sjećanja glazbenika, intervjui, audio-dokumentarac, ali i, sasvim doslovno, dugmad koju je Ana Franjić iz benda Analena godinama skupljala po napuštenim prostorima.
Takvi predmeti na prvi pogled možda ne izgledaju kao muzejska građa. No kada ih se promatra zajedno, oni postaju mali dokazi o tome gdje su se ljudi okupljali, što su slušali, kako su se zabavljali, koje su prostore koristili i kakva se kulturna scena razvijala izvan velikih institucija.
Muzej susjedstva Trešnjevka pokušava tu atmosferu uhvatiti prije nego što nestane. Njegov virtualni fundus zasad seže do 2000. godine, a svatko tko kod kuće čuva fotografiju, predmet ili uspomenu povezanu s Trešnjevkom može postati dio tog arhiva. O samom muzeju i ovom novom projektu porazgovarali smo i s Dunjom Kučinac iz BLOK-a.
„Godinama u naš virtualni fundus pomalo ‘kapaju’ predmeti vezani za glazbu – uspomene na školske zborove i muzičke sekcije, ulaznice za koncerte, pokoja fotografija mladića s gitarama na ulici. Ključni vjetar u leđa bavljenju ovom temom bila je arhiva trešnjevačkog glazbenika i elektroinženjera Saniboja Žugića, poznatog imena zagrebačke underground scene sedamdesetih i osamdesetih. S nama ju je podijelila njegova kći Anamarija Žugić Borić. Tom smo se arhivom bavile kroz koncerte, radionice te prošlogodišnju izložbu u Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Kroz istraživanje Sanibojeve ostavštine polako su se otvarale druge priče vezane za glazbenu povijest Trešnjevke, osobito one još neispričane, koje nisu vezane uz Špišićevu šansonu i Trešnjevačke mališane – od cirkulacije vinila do neformalnih mjesta okupljanja i sviranja”, otkriva nam Dunja.
Interese sa svih strana
Muzej susjedstva Trešnjevka funkcionira kao virtualni fundus koji nastaje prikupljanjem predmeta i sjećanja samih stanovnika, a, kako nam dalje kaže, ljudi im se javljaju sa svih strana. Kada su tek počeli prikupljati predmete 2019. godine, najprije su molili poznanike s Trešnjevke da zavire u vlastite obiteljske uspomene. S vremenom se priča širila i bilo je lakše, osobito otkako su objavili fundus 2020. godine.
„Razvija se međusobno povjerenje pa se širi i interes. Različite priče iz fundusa potaknu različite ljude da donesu vlastite. Puno objavljujemo na društvenim mrežama pa nam se tim putem ljudi i javljaju. Lijepimo plakate po kvartu, dajemo puno izjava za radio, medije, pozivamo ljude i tim putem. Puno toga ide i usmenom predajom – skupljamo kontakte, telefoniramo, izlazimo na teren. U ovom je radu važno da imamo relativno stabilne radne uvjete koji nam omogućuju fleksibilnost da s ljudima komuniciramo u različitom ritmu, različitim kanalima, izlazimo im u susret, dogovaramo susrete u našoj galeriji na Novoj cesti, nosimo skener po potrebi na teren, s nama ide i naš fotograf”, nastavlja Dunja.
Najvažnije su im priče koje predmeti mogu ispričati – o ljudima, povijesti i društvu. Te se priče ponekad raspletu zahvaljujući razgovorljivosti i otvorenosti vlasnika predmeta, ponekad zato što ih tema zaintrigira pa pokrenu šire istraživanje, a nekada na njih reagira publika ili suradnici, umjetnici i novinari koji im potom posvete vlastito istraživanje.
„Dugme iz bivše Tvornice dugmadi može biti jedan takav predmet ako mu pridamo pažnju. S jedne strane malen, jeftin i zaboravljen, sam po sebi nam neće reći skoro ništa. Međutim, kada nam ga donese glazbenica Ana Franjić iz benda Analena koji je održavao probe u Dugmetari dvijetisućitih nakon što je proizvodnja ugašena, saznajemo priču o važnom zagrebačkom okupljalištu alternativne glazbene scene. Ako pogledamo dublje u povijest, otvara se priča o povijesti trešnjevačke industrije, radništva i proizvodnje te procesima zbog kojih sve to devedesetih nestaje, slabi ili se transformira”, priča Dunja.
Ovako je nekad izgledala Trakošćanska ulica
Vremenska granica s razlogom
Cilj im nije graditi repozitorij povijesnih trivijalnosti niti uspomena koje bi bile same sebi svrha. Muzej susjedstva Trešnjevka u tom se smislu ne predstavlja kao neutralna platforma po principu „za svakoga ponešto“, već jasno odražava njihove stavove prema kulturi i društvu koje kao kustoski kolektiv njeguju već 25 godina.
„Kulturu smatramo javnim dobrom i kroz svaki se kulturno-umjetnički program koji radimo proteže društveni angažman. Zalažemo se za jednakost, solidarnost, ženska i radnička prava te antifašističke vrijednosti. To se vidi u našem radu, u svim našim programima, pa tako i u načinu na koji pristupamo trešnjevačkoj povijesti. Ona nam je inspiracija i motivacija da otvorimo razgovor o današnjem društvu i njegovim problemima, povežemo se sa susjedama i susjedima koji dijele slične vrijednosti kao i mi te zajedno, nadamo se, mijenjamo društvo na bolje”, nastavlja.
Virtualni fundus zasad ima vremensku granicu 2000. godine, zbog čega, primjerice, glazbene uspomene na Dugmetaru ne mogu u cijelosti ući u njega. Granica je postavljena kako bi imali određen vremenski, ali i kritički odmak od predmeta koje obrađuju i kuriraju u fundusu. Osim toga, time izbjegavaju moguće probleme povezane s vlasništvom i privatnošću, kao i zamku da nehotice počnu „reklamirati“ aktualne trešnjevačke kafiće, dućane i druge biznise.
„Naravno, više puta smo se našle u situaciji da neki predmet datira taman sa samog početka dvijetisućitih, a zanimljiv je u nekom širem kontekstu i vremenskoj perspektivi. U par slučajeva smo napravile male iznimke, ali za sada se držimo kriterija i on funkcionira. Neposrednijom poviješću i sadašnjošću bavimo se, jednostavno, kroz druge kulturno-umjetničke programe, kojima upravo fundus često služi kao inspiracija”, govori.
‘Pogledajte, ovo su nekad bile konjušnice, a sada se prodaju za milijune... Smiješno!‘
Slika jednog kvarta
Dunja misli kako ne postoji neka jedinstvena, aktualna slika Trešnjevke koju baš svi dijelimo. Njezina prva osobna mentalna mapa Trešnjevke, prije nego što je ondje počela raditi, bila je određena i iscrtana vlastitim putevima studentskog podstanarstva. Danas joj je prva asocijacija na Trešnjevku, gdje više ne živi, nego dolazi na posao, prometna zakrčenost i stihijska izgradnja.
„Vjerujem, dakle, da kvart izgleda značajno drugačije ovisno o tome koji i kakav njegov stanovnik ili posjetitelj ga gleda i o njemu priča te s kojom namjerom – investitor koji je upravo uložio u novogradnju, stariji stanovnik kvarta kojem ta novogradnja uzima posljednjih par kvadrata preostale zelene površine u ulici, mlada obitelj koja si preskupi stan u toj novogradnji ionako ne može priuštiti ili strani radnik koji tu živi tek par godina, a ulicama se najčešće probija na biciklu s ogromnom dostavljačkom torbom na leđima. Slično je i sa sjećanjima i pričama u fundusu. Ono što mi je bitno jest da ih kontekstualiziram i da se općenito sa susjedama okupljam polazeći od dijeljenih vrijednosti solidarnosti, jednakosti i javnog dobra“, objašnjava nam.
Smatra kako ovakvi projekti ne mogu puno promijeniti način na koji stanovnici doživljavaju vlastiti kvart, no ipak kontinuiran i dosljedan rad može polako i dugoročno graditi bolji odnos prema kvartu.
„Čini mi se da i Muzej susjedstva Trešnjevka može imati pozitivan utjecaj na društvo. Dobar primjer može biti upravo tema migracija. Ako se netko, recimo, poziva na identitet navodnog ‘pravog Zagrepčana’, odnosno ‘pravog Trešnjevčana’, kako bi širio netrpeljivost prema stranim radnicima, dovoljno ga je podsjetiti upravo na trešnjevačku povijest. Trešnjevka je od samog početka rasla kao radnički kvart, zajedno s rastom industrije. Tu su doseljavali ljudi iz drugih sredina trbuhom za kruhom, što se vidi i u našem fundusu iz mnogobrojnih priča naših susjeda. Tako priče ispričane ‘odozdo’ postaju vjerodostojan i koristan kontranarativ nacionalizmu i rasizmu s kojim se suočavamo“, zaključuje Dunja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....