VELIKI HRVATSKI SLIKAR

Tragom pisama koja je pisao supruzi otkrivene nepoznate slike Jerolima Miše

Mlada znanstvenica Ana Šeparović u svojem istraživanju naišla je na slikareva djela za koja se nije znalo da postoje. O svemu tome uskoro će objaviti i opsežnu monografiju

Berlin koji sve prodaje, koji bjesomučno egoistički špekulira, koji se utapa u bludu i luksuzu. A faktično Berlin, mislim, k’o ni’ko ima prostitutki. To je upravo nevjerojatno. Muškarci, ženske uhađaju te s nekim visit-kartama, daju ti adrese tajnih noćnih lokala koji su otvoreni do jutra (inače lokali se zatvaraju u 1 - 2) (…) Boga mi, užasni su mi ovi velegradovi. Sada dobro razumijem onu perverznost raznih likovnih i književnih struja. Pa da, oni dobivaju sasma drugačija ćutila, oni se potpunoma izobličuju u nekog drugog stvora. Tako je pisao Jerolim Miše svojoj supruzi Anki dok je boravio u Berlinu. Pismo datira u 26. siječnja 1922. Ovim je gradom, koji je 20-ih godina bio jedan od centara svijeta, kratko rečeno - bio izbezumljen. Neposredno prije nego što je otišao u Berlin, doseljava se iz Krapine u Slavonski Brod, gdje radi kao nastavnik crtanja na gimnaziji, ženi se i dobiva dijete.

Portret Ive Andrića

Stotinjak pisama, široj javnosti posve nepoznatih, čuva se u privatnoj ostavštini, kod pokćerke sina Jerolima Miše. Objavila ih je u svojem istraživanju Ana Šeparović, koja radi u Leksikografskom zavodu. Mlada znanstvenica u Društvu povjesničara umjetnosti održala je predavanje “Nepoznata faza u opusu Jerolima Miše”, bazirano na djelima ovog umjetnika iz ranih 20-ih godina 20. stoljeća. Ana Šeparović je i doktorirala na Mišeovu radu, a priprema i monografiju. Krenula je u istraživanje, među ostalim, zato što se o njemu vrlo malo zna, a najviše ga, zapravo, povezujemo s kasnijim desetljećem, tridesetima.

Dvadesetih godina nastaje i portret Tina Ujevića. Nije poznato gdje se danas nalazi ovaj portret, objavljen je u jednom književnom časopisu 1922. godine. Tin Ujević vrlo je mlad na ovoj slici, mršav je, izdužene figure, u tamnom odijelu, oči su mu prodorno plave, podočnjaci veliki. Posve netipičan, ekspresionistički prikaz ovog pjesnika.

Portret Tina Ujevića 1920. objavljen je u jednom književnom časopisu 1922.

Je li poznato kako je ova slika nastala? Uživo? “Ne, o toj slici nije poznato ništa, osim što je objavljena u časopisu Kritika. No, u pismima koje je Miše pisao svojoj supruzi pronašla sam i da je portretirao Ivu Andrića te da je izlagao portret oko 1916. Ni za ovu sliku ne znamo gdje se danas nalazi, a za razliku od Ujevića, ne znamo ni kako je izgledala.”

Pisma su joj, tvrdi, bila neprocjenjiv izvor, Miše ih piše supruzi Anki kada je od nje odvojen. “Zanimljivo je pratiti duh vremena, koji progovara kroz ta pisma, bilo je to doba kada je bilo moderno biti napaćen, ekstremno senzibilan. U početku piše Anki ljubavna pisma, dok još udvaraju, nakon što mu postane suprugom i dobiju sina, pisma su ozbiljnija i zgusnutija.” Osobno su intenzivna pisma koja su nastala između siječnja i travnja 1922. godine, dok je na studijskom boravku u Berlinu, gradu koji je na njega snažno utjecao.

Na pitanje kako joj se nakon opsežnog istraživanja čini da je Miše bio čovjek, Ana Šeparović odgovara: “Bio je vrlo ambiciozan, čvrst u svojem uvjerenju i strašno konzervativan”. Ta se njegova konzervativnost jasno vidi u pismima: “Tamo plešu kojekakve plesove gdje žene prave među sobom kojekakove lezbijske aktove (…) Nailaziš putem na ženske koje se tako bezbrižno među sobom ljube i proždiru očima (…) Nailaziš na muškarce koji se ljube na ulici k’o da nikoga oko njih nema. Idu pod ruku, pa najedamput cmoknu se, čvrsto se privinu jedan uz drugoga, pa marširaju dalje, pa opet cmoknu”.

‘Strast’, iz secesijskog razdoblja, danas je u Galeriji umjetnina

Postaje nesiguran

Ipak, portretira dvije intimne prijateljice (slika se danas nalazi u Galeriji umjetnina Split), kako se čini, s puno nježnosti; dva ženska akta, jedan kruškolikog oblika tijela i okrenut promatraču slike sleđa i drugi prekriženih nogu i punijeg trbuščića, posve izložen pogledu osim glave koja je sakrivena u mekanom jastuku, sve je prekriveno nježnoružičastim i plavkastim tonovima. Slikom vlada zajedništvo, mir, spokoj...

“Iz sačuvanih se pisama jasno može iščitati da je Miše bio upoznat sa suvremenim avangardnim strujanjima njegova doba, futuristima, ekspresionistima. Na početku je posve šokiran, no polako razvija veći senzibilitet prema ovoj vrsti umjetnosti. Čita djela Kandinskog, razmišlja o vezi muzike i apstrakcije. Ipak, u početku je samouvjeren, u svoj stav prema umjetnosti, a s vremenom se sve više raspada”, tvrdi Ana Šeparović. Najeksplicitniji je primjer crno-bijeli “Autoportet”.

U to doba slika i djela koja prikazuju unutrašnje uzbuđenje, gotovo ekstazu koja se povezuje sa stvaralaštvom, što se najeksplicitnije vidi na slici “Violinist”. Portretira i svojeg kolegu Emanuela Vidovića... Razdoblje je to kad se prestaje baviti grafičkim dizajnom i književnim pokušajima i posvećuje se isključivo slikarstvu i likovnoj kritici.

“U razvoju umjetnika do sada nisu skupljena kao jedna cjelina djela iz ranih dvadesetih, pa je u interpretaciji nedostajala čitava karika: radovi su mu uvršteni ili u prethodni secesijsko-ekspresionistički ili u sljedeći realistički dio opusa”, tvrdi Ana Šeparović.

Odustaje od Pariza

Manje je poznata i Mišeova secesijska faza iz prethodnog desetljeća. Dok se, primjerice, “Strast” nalazi u Galeriji umjetnina u Splitu, nije poznato gdje je “Molitva” iz 1914. “Secesija je donedavno bila dosta potisnuto razdoblje i ne zna se za mnoga djela gdje se nalaze. Tek u posljednje vrijeme ponovno se počinju cijeniti djela iz te faze. A njemu su vrlo mnogo značila, slikao ih je iz užitka”, kaže Ana Šeparović.

Nakon Berlina odustaje od puta u Pariz, u koji odlazi mnogo kasnije. Supruzi je jasno pisao da nakon ovakvog iskustva sada više nema volje i za francusku prijestolnicu, da u njemu, kako opisuje, “vlada silna napetost”, da će “prsnuti ako ne prestane s gledanjem, slušanjem, čitanjem”.

Splićanin Miše dočekao je osamdesetu godinu života, stvarajući. Umro je 1970. godine.

Nestali rad koji svjedoči o gubitku vjere u umjetnost

Crno-bijeli “Autoportret”, u kojem se oblici pretapaju, posve je netipičan za ovog umjetnika i nije poznato gdje se nalazi, već je poznat samo po jednoj reprodukciji. Najeksplicitniji je primjer gubitka Mišeove vjere u umjetnost kakvu je poznavao prije Berlina. U ovaj je grad došao naoružan uputstvima Ljube Babića da mora pogledati sve Cezannove slike. Međutim, nakon što je vidio sva avangardna strujanja, prati ga osjećaj izgubljenosti, nesigurnosti, nemoći, i to vrlo dobro prikazuje na spomenutom radu. I Krleža je pisao kako je u ovom djelu slikar dao svoju “autobiografsku ispovijest, punu unutrašnjeg nemira”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 06:59