PRESEDAN

TKO JE NAJUTJECAJNIJA OSOBA U SVIJETU UMJETNOSTI? Ona je prva žena na listi prestižnog magazina: druži se s ekipom oko Snowdena, citira Bruce Leeja...

 

Godišnja lista najmoćnijih ljudi na svijetu u području umjetnosti, koju sastavlja Art Review, očekuje se s nestrpljenjem, gleda se na koje će mjesto zasjesti najpoznatiji kineski disident u sviejtu umjetnosti Ai Weiwei, karizmatični britanski kustos Hans Ulrich Obrist ili kraljica performansa Marina Abramović. Za umjetnike, likovne kritičare i galeriste koji se nađu na listi glasaju kolege iz cijeloga svijeta. Ove je godine na prvom mjestu njemačka umjetnica Hito Steyerl. I dok podatak nije začudio umjetničke insidere, uostalom najveći je red na prošlom Venecijanskom bijenalu bio upravo ispred njemačkog paviljona u kojemu je izlagala ona, mnoge druge jest. Hito Steyerl ujedno je prva žena u povijesti koja je dospjela na prvo mjesto te liste. Dosad je najbolje kotirala Marina Abramović, no nikad nije bila prva.

Nije školovana

Pa tko je, dakle, najmoćnija osoba danas u svijetu umjetnosti? Vrlo je netipična za svijet likovnih umjetnosti, druži se s ekipom oko Edwarda Snowdena, neke tajne podatke koje je pronašla u svojim istraživanjima objavljuje preko Assangeova WikiLeaksa, citira Brucea Leeja, referira se i na japanski bondage i na Donu Summer, istražuje sličnosti snimki s nadzornih kamera i apstraktne umjetnosti, ima mnoštvo pregleda svojih objava, utjecajna je na društvenim mrežama, piše filozofske tekstove i knjige i snima filmove. Nema klasično umjetničko obrazovanje. Njemačka umjetnica japanskih korijena studirala je filozofiju u Beču, potom film u Tokiju i Münchenu, a predaje nove medije u Berlinu, gdje živi većinu vremena i gdje je rođena 1966. “Nisam školovana da budem umjetnica, niti težim da me tako etiketiraju. No, vjerujem da trenutačno upravo kroz svijet umjetnosti najbolje mogu izraziti napetosti suvremenog društva”, tvrdi.

U njezinoj se umjetnosti isprepleću stvarnost i fikcija te različiti žanrovi: videoigrice, dokumentarni filmovi, reklame, vijesti, snimke, nadzorne kamere, jednako je zanima virtualna realnost, kao i ona fizička. Teme kojima se bavila obuhvaćaju tržište umjetnina, skladišta u Ženevi u kojima su mnoge umjetnine koje kupuju bogataši kako bi se oslobodili poreza, opresivni režimi i korporacije sumnjivih poslova koji financiraju izložbe kako bi u javnosti stvorili pozitivan PR i ravnatelje muzeja koji im to dopuštaju, umjetnu inteligenciju, razloge nestanka pravih političkih radikala, koliko se danas u “bijeloj buci digitalnih medija mogu razlikovati prave informacije i one lažne”, moralnost novog doba, zašto se, također istražuje u svojoj umjetmosti, upotreba riječi “nemoguće” smanjila od druge polovice 20. stoljeća i sl. Sve je te teme, i još mnoge druge, obradila u knjizi koja je tiskana ove godine “Duty Free Art: Umjetnost u doba planetarnog građanskog rata”.

Hito Steyerl, ukratko, a tako stoji i u obrazloženju Art Reviewa “izaziva pogled na umjetnost danas kao proizvod moćnih sila koje stoje iza nje, ne nužno uvijek pozitivnih”. Umjetnica bez dlake na jeziku tvrdi: “suvremenu umjetnost omogućili su neoliberalni kapital, internet, razni sajmovi umjetnosti, paralelne pop-up povijesti i sve veći porast nejednakosti”, te nastavlja: “dodajmo tomu i ratove, spekulacije o nekretninama, izbjegavanje poreza, pranje novca i neregulirano tržište financija”. Jasno postavlja pitanje kako zaustaviti infrastrukturu moći u svijetu umjetnosti.

Ne gleda sa strane

Pri tom ne ostaje samo na riječima, nego poduzima konkretne korake. Primjerice, kad je doznala da izložbu na kojoj je i njezin rad “Deutschland 8: Njemačka umjetnost u Kini” u Pekingu financira proizvođač oružja, ne samo da je povukla svoj rad, nego je organizirala i sve ostale kolege da potpišu pismo u kojemu se ravnatelji muzeja obvezuju da izložbe ubuduće neće moći financirati moralno sporne osobe ili tvrtke. Pri tom je važno napomenuti da nije riječ o umjetniku koji čitavu situaciju promatra samo sa strane, razočaranom u sustav u koji nije ni dospio. Dapače, kolekcionari njezine radove kupuju, a također se izlažu u prestižnim svjetskim muzejima, od Whitneya u New Yorku, Venecijanskog bijenala, bijenala u Sao Paolu pa nadalje.

Ona je, dakle, u sustav dospjela, može se u njemu i udobno smjestiti, no to joj nije želja. Mnogi mediji, inače, hvale izbor Art Reviewa, od Guardiana do New York Timesa, pa do onih koju su specijalizirani za umjetnost, među njima je i Art News. Pišu da “dok konzervativni komentatori pričaju o površnosti milenijske generacije, što je već počelo zamarati, popularnost Hito Steyerl leži u činjenici da jake ideje imaju i dalje moć da uzbude”. U Art Reviewu, pak, ovako su obrazložili prvo mjesto: “Njezini opisi stanja ljudske svijesti u doba tehnološki naprednog kapitalizma postali su ključni tekstovi za generaciju u kojoj se gubi utopijska misao”.

Sama se umjetnica pita: “Ima li smisla uopće stvarati umjetnost kad je kupci tretiraju kao alternativnu vrijednost za robnu razmjenu, zlatne poluge, skrivajući ih u skladištima”. Jedan od poznatijih takvih primjera su ženevska skladišta: riječ je o zoni slobodne trgovine, nekadašnjoj industrijskoj zoni, gdje različita pravila vrijede za različita skladišta, ovisno o tome kome pripadaju, i koja se donedavno nije ni smatrala službenim dijelom Švicarske, a gdje se prema nekim podacima čuva i mnoštvo radova nekih od najpoznatijih umjetnika kako iz povijesti, tako i s područja suvremene umjetnosti. Hito Steyerl su ta skladišta bila jednom od temeljnih inspiracija za Duty Free Art, odatle i naslov knjige. Kako sama umjetnica tumači: “Govori se da je u ovim skladištima više od tisuću djela Pabla Picassa, no nitko ne zna pravi broj jer je dokumentacija prilično nejasna.

Dragocjena skladišta

No, ono što je sigurno jest da bi se sadržaj ovih skladišta mogao natjecati s bilo kojim većim muzejem. Mogli bismo pretpostaviti da je riječ o jednom od najvažnijih umjetničkih prostora na svijetu u ovom trenutku koji nije javan niti dostupan. Skladišta za umjetnine zapravo su tajni muzeji. A zna se dogoditi da se umjetnine prenose iz skladišta u skladište kako ih vlasnici jedni drugima preprodaju”.

Inače, za ova je skladišta doznala iz prve ruke jer se jedan njezin rad koji je otkupio kolekcionar našao - u skladištu. Na temelju toga napravila je instalaciju, rekonstrukciju tog istog skladišta koje je ispunila gnojivom. “Moramo se boriti protiv vjerovanja da je dužnost umjetnosti da bude investicija”, tvrdi.

Ne samo u ovom, i u drugim radovima ne bježi od osobnih priča. Tako je, primjerice, njezina prijateljica bila Andrea Wolf aktivistkinja, koju su 1998. godine ubili u Turskoj kao članicu Kurdistanske radničke partije. Umjetnica nakon prijateljičina ubojstva često boravi na granici Turske i Sirije. Tamo su nastala i mnoga njezina djela vezana uz to područje, npr. jedan je rad o psihološkoj devastaciji ljudi tijekom konflikata u Diyarbakıru, većinskom kurdskom gradu. Drugi priča o bombardiranja u Kobaniju. Svi su radovi nastali na licu mjesta. Međutim, na pitanje može li samo onaj umjetnik koji je konflikt i iskusio na vlastitoj koži napraviti rad o tome, odgovorila je:

“Ne mislim da svatko mora ući u unakrsnu vatru. Ako su pucali u vas, to vas neće učiniti inteligentnijima. No, glavna je poanta da pokušavam pokazati da konflikt nije negdje drugdje, teško je učiniti stvari vidljivima na onim mjestima na kojima ih ne možete vidjeti”. Pri svojem se radu poziva, među ostalim, i na nekoliko fotoreportera koji su u prošlom stoljeću snimali konflikte u Africi, a među kojima je najpoznatiji Kevin Carter, dobitnik Pulitzera za fotografiju “Bjeloglavi sup i djevojčica”, prikazuje lešinara kako izdaleka promatra izgladnjelu djevojčicu koja je na rubu smrti (podsjetimo da je Carter, koji je snimao prizore gladi u Sudanu, počinio samoubojstvo kada su mu bile 33 godine).

Aplikacija za dronove

Od suvremenih autora, Hito Steyerl bliska je s umjetnikom Trevorom Paglenom, koji se također bavi temama masovnog nadziranja, kao i s redateljicom Laurom Poitras, koja je snimila film od Edwardu Snowdenu: njemačka umjetnica smatra da je “Citizenfour” njezine kolegice, kako je jednom rekla, “najutjecajnije umjetničko djelo dosad u novom stoljeću”.

Upravo joj je Laura Poitras pomogla kada je radila na videu “How Not to Be Seen: A Fucking Didactic Educational.MOV File”: zajedno su smislile telefonsku aplikaciju koja upozorava na pojavu drona. U videu se pojavljuju i prizori iz pop-kulture, i pustinje Istoka, i dječja igrališta, i sl. dok kroz čitavu priču vode ravnodušni, gotovo robotizirani muški i ženski glasovi. I u ovom je slučaju umjetnica pokazala, ponovno, smisao za demokratičnost umjetnosti: netko je rad skinuo s YouTubea, ona ga je opet vratila: “Umjetnost treba biti dostupna svima, a ne samo zatvorena u muzejima i galerijama”. U videu govori i o siluetama svih onih virtualnih stvorenih ljudi koji su nestali u digitalnom svijetu, bilo da su izbrisani ili su se pojavili u nekom drugom obliku i sl.

Nestanke virtualnih ljudi uspoređuje s onima stvarnih pojedinaca u fizičkom prostoru. Inspiraciju je, ponovno, dobila u konkretnom događaju: “Početna mi je inspiracija bila priča koju su mi ispripovijedali pobunjenici, o tome kako izbjegavaju da ih otkrije dron (područje, naravno, nije željela otkriti, op. a.). Dronovi, naime, reagiraju na pokret i toplinu tijela, a kako bi to neutralizirali, oni bi se skrivali ispod zaštitnih, refleksnih aluminijskih folija. Paradoks, naravno, leži u činjenici da su takve folije u pejsažu jasno vidljive ljudskom oku, no nevidljive su kompjutorima dronova. Pobunjenici su, kako bi prekratili vrijeme dok dronovi ne odu, čitali knjige, bila je to prilika za predah, zaklon od dronova postao je ujedno prilika za obrazovanje”.

Na WikiLeaksu, pak, objavila je esej o planovima za Nacionalni muzej u Damasku u Siriji: prva dama ove zemlje Asma al-Asad objavila je planove o redizajnu tog muzeja, kao pokazatelj ekonomskog i socijalnog razvoja zemlje, raspisala je međunarodni natječaj, pobjednici su trebali biti objavljeni u travnju 2011. godine, a na proglašenje su među ostalima bili pozvani i ravnatelji Louvrea i British Museuma. Međutim, nakon danas svima poznatih događaja, pobjednik natječaja nikad nije bio proglašen...

U radu “Weather Underground” tema su katastrofe, od klimatskih promjena do financijskih katastrofa. Rad je referenca na vjerojatno najpoznatijeg japanskog umjetnika u povijesti Hokusaija, ali i znamenitog majstora borilačkih vještina. Umjetničinim riječima: “film je inspiriran otmjenom fluidnošću koju je Bruce Lee svojedobno opisao na sljedeći način: budi bez forme, bez oblika, kao voda... voda može plutati, ili puzati ili kapati ili se sudarati”.

U radu, pak, “Contra-Internet”, “oživjela” filozofkinja ruskog podrijetla koja je skončala u Americi, Ayn Rand, dolazi u Silicijsku dolinu, svjedoči kako u praksi danas izgleda njezino razmišljanje (podržavala je egoizam, odbacivala altruizam i sl.): “neki misle da je ovo tehnofobičan rad, no nije. Pokazuje koliko su internet i socijalne mreže postali isprepleteni s poimanjem sebe, istražuje filozofiju koja utječe na kulturu Silicijske doline, kao i suvremenu distrakciju, tzv. junktim, mailove, Instagramu, Snapchatu i sl. koji nam onemogućuju da preispitamo kako stvari stoje”.

Utjecaj na mlade

“Tvornica Sunca”, rad spomenut na početku, za kojeg je bio red čekanja na Venecijanskom bijenalu, a potom je još izložen u desetak muzeja i galerija svijeta, također polazi od stvarne osobe, Julije: njezina priča o migraciji počinje u bivšem SSSR-u, gdje su članovi njezine obitelji proganjani, nastavlja se u podrumu u Kanadi, gdje plesni videouraci njezina brata na internetu imaju veliku popularnost i puno klikova, pa fanovi kreiraju i replike plesača. Ovi plesači koji uspijevaju pokretima izbjeći nadzornim kamerama simboliziraju potencijal kolektivnog otpora i pobune protiv autoritativnih režima. S druge su strane protagonisti čiji se pokreti pretvaraju u umjetno sunce.

Ono što je Hito Steyerl postavilo na prvo mjesto liste najmoćnijih umjetnika zasigurno je činjenica da malo umjetnika danas uspijeva definirati doba u kojemu živimo, no istodobno se uhvatiti u koštac s tim vremenom i pokušati isplivati, poput nje. Zasigurno će ostaviti puno traga na generacije mladih umjetnika koje dolaze.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:22