Piše: Romina Peritz
Središnja izložba ovogodišnjeg 59. izdanja Venecijanskog bijenala nosi naziv "The Milk of Dreams" ("Mlijeko snova") prema seriji crteža koje je nadrealistička umjetnica britanskog porijekla Leonora Carrington radila dok je živjela u Meksiku tijekom 1950-ih. Kasnije su ti crteži objavljeni kao dječja knjiga koja je svoje englesko izdanje dobila tek 2017. godine. No tko je do nedavno gotovo posve zaboravljena umjetnica, posljednja od čuvene grupe nadrealista iz 30-ih godina prošloga stoljeća, za koju mnogi nikada nisu čuli i koja je njezina poveznica s današnjim svijetom umjetnosti, a prije svega zbog čega je njezino djelo aktualno danas, i to do mjere da joj je posvećena jedna od najvažnijih umjetničkih manifestacija?
Predstavljajući koncepciju izložbe na kojoj izlažu pretežno žene kustosica Cecilia Alemani rekla je kako su priče Leonore Carrington u knjizi "The Milk of Dreams" ispričane u stilu koji podsjeća na snove, a koji je užasavao i mlade i stare. "Njezine priče opisuju oslobođeni svijet, prepun mogućnosti. Ali to je također alegorija stoljeća koje je nametnulo nepodnošljiv pritisak na pojedinca, prisiljavajući Carrington na život u egzilu: bila je zatvorena u duševnu bolnicu, vječni predmet fascinacije, ali i lik zapanjujuće moći i misterija, uvijek bježeći od ograničenja fiksnog, koherentnog identiteta."
Leonora Carrington umrla je 2011., nadživjevši mnoge svoje kolege nadrealiste i ostavivši za sobom ogroman opus, ali tek je u posljednjih nekoliko godina njezino umjetničko stvaralaštvo – od slika i skulptura do romana, poezije, drama i kostima – dobilo međunarodno priznanje, a dio tog ponovnog otkrivanja ove umjetnice je i veliki venecijanski hommage. Povijesno gledano, njezinu umjetničku karijeru zasjenila je kratka veza s kolegom nadrealistom Maxom Ernstom. Ipak, stvari su se počele mijenjati prije desetak godina i umjetničke institucije otad su ispravile veliku nepravdu koja je učinjena toj neobičnoj ženi i umjetnici.
Tate Liverpool 2015. priredio joj je retrospektivu, prošlog mjeseca objavljeno je da će njezin nekadašnji dom u Mexico Cityju biti pretvoren u muzej, a u MoMA-i je dobila istaknuto mjesto u dijelu posvećenom nadrealizmu kada je taj njujorški muzej ponovno otvoren 2019. godine. Njezina slika "And Then We Saw the Daughter of the Minotaur" (1953.) izložena je zajedno s radovima slikarice Remedios Varo (koja je, kao i Carrington bila strankinja koja je došla živjeti u Mexico), uz djela njihovih puno poznatijih muških kolega kao što su René Magritte, Miró i Salvador Dalí.
Rad Leonore Carrington predstavljen u MoMA-i dobro ilustrira njezinu umjetnost: vidimo dvoje djece kako gledaju u fantastični lik božice s kravljom glavom i nedefinirano krilato stvorenje iznad stola na kojem su kristalne kugle dok je s desne strane figura ljudskih karakteristika koja pleše. Atmosfera je misteriozna, kao i likovi za koje se ne zna što znače, iako postoje reference na svijet mitova i bajki te gledatelja ova slika u svakom slučaju uvlači u nadrealan i fascinantan svijet Leonore Carrington.
Na svojim slikama Carrington, naime, prikazuje mistične i fantastične prizore ispunjene androginim bićima i životinjama. Sigurno značajnu ulogu u tome imalo je i njezino zanimanje za alkemiju, okultizam, rituale iscjeljivanja, jungovsku teoriju, predaje Kelta te svetu knjigu Maja "Popol Vuh". Kako je sama svojedobno ispričala, često je imala vizije duhova i životinja kad je bila dijete, što je također nedvojbeno utjecalo na njezin kasniji umjetnički rad.
Carrington je u svojim djelima bilježila prizore iz podsvijesti u kojima se miješaju stvarna sjećanja i zamišljene vizije. U njezinu bogatom svemiru eterična bića izvode rituale s nepoznatom svrhom i imaju karakteristike žena i životinja te se čini da su negdje između ljudi i zvijeri. Za njezine slike kritičari su znali reći da imaju mekoću, senzualnost i stanovitu ženstvenost, ali sama Carrington se opirala objašnjavanju svoje umjetnosti. Kada su je u intervjuu za New York Times 2002. pitali da kaže nešto o izvorima svoje inspiracije, izjavila je: "Tajanstvena sam za sebe koliko sam tajanstvena za druge." Njezin život jednako je, međutim, uzbudljiv i neobičan koliko i njezina umjetnost.
Rođena je u Lancashireu u Engleskoj 1917. godine u obitelji bogatog tekstilnog magnata, iako je kasnije u životu voljela reći da se nikada nije rodila – stvorena je kao proizvod zajednice između majke i stroja. Kao dijete, Carrington je bila sklona fantaziranju, opirala se svakoj vrsti autoriteta te je izbačena iz dva katolička internata jer je prema svjedočenju redovnica tvrdila da je reinkarnacija sveca. U okruženju svog aristokratskog doma okrenula se slikanju i pisanju, uronjena u priče Lewisa Carrolla i narodne priče koje je naučila od svoje majke Irkinje i dadilje. S ocem nije imala dobar odnos te je u jednom od svojih autobiografskih zapisa napisala: "Od njih dvojice, mnogo sam se više bojala svog oca nego Hitlera."
Roditelji, posve rezignirani, ali ne želeći dići ruke od nje, dali su joj još nekoliko šansi za školovanje, šalju je prvo u Firencu, a zatim u Pariz, ali nijedno iskustvo je nije moglo ukrotiti. Shvativši da od nje neće biti ništa na koncu je upisuju u umjetničku školu u Londonu kod francuskog modernista Amédéea Ozenfanta. U to vrijeme, 1936. godine, u Londonu se održava i prva izložba nadrealizma gdje, među ostalim, izlaže Max Ernst. Od svih koji su izlagali, odmah je osjetila "afinitet" za njegov rad, kako je kasnije ispričala, posebno za njegovu sliku "Two Children Are Threatened by a Nightingale" (1924), koja je danas u vlasništvu MoMA-e.
To su bile presudne godine za nju - u intervjuu za Times, Carrington je rekla da su dvije figure bile posebno važne za njezinu formaciju. Jedna je bila Alexandra David-Néel, prva Europljanka koja je posjetila Lhasu u Tibetu, još uvijek zabranjeno mjesto za strance 1920-ih. Prerušena, David-Néel je prešla tibetansku granicu, a nakon što je prihvatila budističku religiju, postala je lama. Carrington je njezinu hrabrost opisala kao "elektrizirajuću".
Drugi izvor inspiracije dala joj je majka: primjerak nove knjige Herberta Reada "Nadrealizam" objavljene 1937. koja je uključivala doprinose nekih od rodonačelnika tog pokreta —Andréa Bretona, Georgesa Hugneta, Paula Éluarda, a na naslovnici je bila reprodukcija djela Maxa Ernsta kojeg je upoznala iste godine kada je objavljena i Readova knjiga, na večeri zajedničkog prijatelja. Njihov susret završio je velikim skandalom: 19-godišnja studentica upustila se u vezu s preko dvadeset godina starijim, oženjenim umjetnikom. Njezin otac Harold bio je posve izvan sebe i pokušavao je svašta, sve samo da Ernsta uhapse. Njegove slike, rekao je policiji, čista su pornografija. Par se jedno vrijeme skrivao u Cornwallu da bi zatim pobjegli u Pariz gdje su se pridružili skupini pisaca, fotografa i slikara koji su sebe nazivali nadrealistima, a u kojoj su bili Picasso, Duchamp, Dali, Breton... Njihova doktrina bila je plodno tlo za maštu mlade umjetnice. Bilo je ljepote, vjerovali su, u komičnim i čudnim spojevima čovjeka, mita i stroja.
No postojala je i određena napetost između Carrington i njezinih muških kolega nadrealista. Na žene su tada gledali kao na femmes enfants, muze i objekte požude. U njihovoj umjetnosti, ženska anatomija bila je iskrivljena i deformirana. Leonora Carringotn nije htjela pristati na takvu ulogu, nije htjela biti ni muza ni pokorna femme enfant o čemu svjedoči jedna anegdota koju je rado prepričavala u intervjuima: kada joj Joan Miró jednom dao nešto novca da mu kupi cigarete, rekla mu je da si sam moram kupiti cigarete ako ih želi.
U Parizu je 1938. godine dovršila i svoj prvi nadrealistički rad – "Autoportret (Inn of the Dawn Horse)", započet u Londonu, u kojem se naslikala kako sjedni na plavoj stolici, strogog lica i rukom ispruženom prema hijeni. Iza nje visi bezrepi konj za ljuljanje, a sjena pastuha slobodno galopira iza otvorenog prozora. Konji i hijene često se pojavljuju u njezinim pričama i slikama ("Ja sam hijena", rekla je jednom. "Ulazim u kante za smeće. Imam neutaživu znatiželju."). Leonora se nakon tog bijega više nikada nije vratila u domovinu ostavivši za sobom obitelj i lagodan život u bogatoj obitelji sve kako bi bila slobodna sa svojim Maxom. Jedino je postojao jedan problem: Ernstova supruga Marie-Berthe koja je također živjela u Parizu. Jedne večeri slijedila je dvoje ljubavnika do Café de Florea, dala im do znanja da im nikada neće dozvoliti da budu zajedno te prije odlaska bacila nekoliko tanjura i šalica na Leonoru.
Kako bi pobjegli od njegove supruge i njezina proganjanja Carrington i Ernst su se na kraju povukli u seosku kuću na jugu Francuske koju su pretvorili u spomenik svojoj ljubavi oslikavši unutrašnjost čudnim bićima u preobrazbi dok je na terasi bila postavljena skulptura sirene. Napravili su i međusobne portrete, no dok Ernstov "Trijumf ljubavi" uključuje oboje umjetnika u kompoziciji, Leonorin "Portret Maxa Ernsta" fokusiran je isključivo na njega i pun je simbola.
Ljubavna idila između Maxa Ernsta i njegove nevjeste od vjetra, kako ju je zvao, nije međutim dugo trajala. Prilikom izbijanja Drugog svjetskog rata 1939. godine francuske vlasti uhitile su Ernsta koji je bio Nijemac pod sumnjom za špijunažu. Zahvaljujući zalaganju Paula Éluarda i drugih prijatelja, pušten je nekoliko tjedana kasnije, no ubrzo nakon što su nacisti zauzeli Francusku, Ernst je ponovno uhićen, ovaj put je to učinio Gestapo, jer su njegovu umjetnost nacisti smatrali "degeneriranom".
Uspio je ipak pobjeći u Ameriku uz pomoć Peggy Guggenheim s kojom se ženi 1941. godine. U svojim memoarima iz 1944., "Down Below", Carrington pripovijeda o čudnim situacijama koje su uslijedile nakon njihova razdvajanja: tjednima je bolesna pila vodu od cvijeta naranče, vrlo malo je jela i spavala, a kako su se njemačke trupe približavale njezinu selu, pojavio se u njoj strah da će njezin duh izdati nesvjesna želja da se po drugi put riješi svog oca: "Maxa, kojeg sam morala eliminirati ako sam htjela živjeti".
Devastirana zbog Ernstova uhićenja otputovala je potom u Španjolsku gdje je, zbog svega što je proživljavala, rata i grižnje savjesti što je napustila voljenog Maxa, doživjela nervni slom te je završila na psihijatrijskom odjelu u Santanderu gdje su je liječili šok terapijom cardiazolom. O tom najtežem razdoblju svog života dugo nije htjela govoriti ("Postala sam zatočenica u sanatoriju punom časnih sestara", napisala je.), ali mu se često vraćala u kratkim pričama i slikama. Na slici "Green Tea" (1942.), na primjer, sebe je prikazala omotanu u luđačku košulju.
Nevjerojatan je bio njezin bijeg iz cijele situacije. Njezini roditelji planirali su je poslati u drugu ustanovu, ovaj put u Južnoafričku Republiku te je po nju stigla dadilja u podmornici. Došavši u Lisabon kako bi se ukrcala na brod svojoj je pratnji rekla da treba do toaleta, ušla je u kafić, istrčala kroz drugi izlaz i ušla u taksi koji ju je odvezao u meksičko veleposlanstvo, gdje je poznavala pjesnika i diplomata Renata Leduca s kojim ju je u Parizu upoznao Picasso. Prema svjedočanstvu njezine pranećakinje i autorice biografije Joanne Moorhead popili su nekoliko pića, ispričala mu je svoju priču, kako je ostala bez novaca, obitelji, perspektive, ljubavnika, prijatelja. Leduc je zatim podignuo čašu i ponudio joj rješenje: "Udaj se za mene."
Nakon što je sklopila brak iz koristi s Leducom, stigla je u Mexico City 1942. gdje su je tamošnji umjetnici poprilično hladno dočekali. Frida Kahlo navodno je Carrington i njezin krug nazvala "onim europskim kučkama". Carrington se kasnije prijateljski rastala od Leduca i ponovno udala za mađarskog fotografa Emerica Chikija Weisza s kojim je dobila dvoje djece. Brak s Weiszom bio je stabilan, iako je u intervjuima rekla da ju je njezina eksplozivna seksualnost mučila desetljećima; bilo je preljuba, uključujući i onaj s meksičkim pjesnikom Octaviom Pazom.
U svojoj novoj domovini Leonora se bacila na istraživanje okultizma, alkemije, kabale, keltskih predaja, Carla Junga i Roberta Gravesa, specijalnost joj je bila priprema nejestivih recepata, poput onog za omlet punjen ljudskom kosom, pušila je marihuanu koju je uzgajala na svom krovu te slikala slike koje su nastanjivala androgina bića i zvjerinjak koji je obilovao simbolima njezina vlastitog "unutarnjeg bestijarija". "Ja sam stara dama koja je proživjela mnogo toga i promijenila sam se", napisala je prijateljici 1945. Imala je samo 28 godina.
Leonora Carrington nije prisustvovala svojoj prvoj velikoj samostalnoj izložbi u New Yorku 1947. godine, objasnivši svom dileru Pierreu Matisseu, sinu Henrija Matissea, da se nakon rata osjećala drugačije, čak i strano, za razliku od ostalog svijeta. Borila se, naime, s prihvaćanjem ideje sebe kao javne osobe. Njezina slika, "The Artist Traveling Incognito" (1949.) veliča upravo anonimnost koja je za Leonoru Carrington na neki način završila nakon velikog uspjeha njujorške izložbe.
Leonora Carrington napustila je Meksiko 1968. nakon što joj je rečeno da je u nemilosti vlade jer je prisustvovala političkim prosvjedima. Sljedećih 25 godina živjela je u SAD-u. Na kraju se vratila u svoju kuću u Mexico Cityju gdje je i umrla 2011. u dobi od 94 godine od posljedica upale pluća. "Osjećala sam se kao kod kuće u Meksiku", rekla je jednom, "iako kao u poznatom bazenu u kojem su morski psi".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....