IZLOŽBA

Tisja nije samo umjetnica bračnih prizora: I drugi njeni radovi slave život

 Goran Vranić
Izložbu je svojih radova imala prvo u Zagrebu. Sada je otvorena, u nešto manjem obimu u Rijeci

Tisji Kljaković Braić dogodilo se da ju svi poistovjećujemo, barem na prvu asocijaciju, s ciklusom "Oni", duhovitim prizorima iz bračnog života, ogoljelim, pojednostavljenim crtežima koji nose isključivo dvoje protagonista i njihov međusoban odnos. Ne poznajem par koji živi zajedno, a koji se u njima ne bi mogao prepoznati.

Među najbližima mi je kada igraju bračnu šijavicu pa nabrajaju tko je što obavio taj dan. Ili kad se ona gleda se u ogledalo s pitanjem čemu ovaj život, a on pretpostavi da je netom probala kupaći. Ili kad ona uz pun ormar govori kako nema što odjenuti. Dalo bi se raspraviti što odabir pojedine karikature ove umjetnice govori o nama samima, a što o našem bračnom životu.

image

Tisja Kljaković Braić

Saša Burić/Cropix

Takvu vrstu humora, svedenog na jednostavnu poruku, a opet inteligentnog, i onoga s kojima se doslovce svi koji smo iskusili čari zajedničkog života možemo poistovjetiti, posjeduju samo rijetki. Sposobnost onih koji nabrojano mogu prenijeti kroz crtež u našoj se zemlji može se nabrojati na prste jedne ruke. Čini mi se da je to ona vrsta toplog humora, ona vrsta jednostavnosti, kakvu je primjerice imao češki redatelj Jiri Menzel. Često se sjetim njegova dokumentarca o Česima koji "otkrivaju" Jadran, "Vaše more, naše more".

Tu toplinu kod ljudi umiju pokazati samo oni koji istu tu toplinu u sebi nose, koji znaju ljude promatrati, i koji to čine s posebnom nježnošću, naročito prema njihovim manama. Čitala sam i njezinu knjigu "U malu je uša đava" o odrastanju u Dalmaciji, gdje je pokazivala istu sklonost toplini u prikazivanju svoje neposredne okoline, u konkretnom slučaju obitelji uz koju je odrastala. Unatoč popularnosti i ove knjige, kao da dominiraju "Oni".

Tisji Kljaković Braić dogodilo se, ukratko, da su "Oni" počeli živjeti svoj samostalan život, a opet da su postali ono s čime ju poistovjećujemo, da ih dijelimo po društvenim mrežama, gdje ova autorica ima veliku popularnost, da nestrpljivo očekujemo nove dogodovštine iz bračnog života. Brza je dok stvara, u više mi je navrata rekla ova umjetnica. Nakon što joj ideja sine, za crtež ne treba puno.

image
Goran Vranić

Je li to problem za njezinu umjetnost, to što su nam se "Oni", crteži koje je dva puta nakladnička kuća Fraktura i ukoričila, nametnuli u prvi plan? Ne bih rekla, dva se opusa nadopunjuju jedan na drugi, nikako se ne isključuju. Njezin sam rad prvi puta zapazila davno, još dok je u zagrebačkoj Galeriji Josip Račić izlagala zajedno s Nenom Mikulićem.

Uporno se pokušavam prisjetiti tko je bio kustos, ne mogu, no garantirao mi je da neću požaliti ako dođem na izložbu ovo dvoje autora za koje sam, u tadašnjem trenutku tek bila načula. I nisam požalila. Pronašla sam taj svoj tekst iz 2007. godine u kojemu pišem, među ostalim, kako i Tisa Kljaković za temu ima aktove (primjerice, Akt u crnim bičvama), "no kod ove je umjetnice figura tretirana više slikarski, mala glava smještena je na gigantskom tijelu, koje služi kao igra plohama od kompozicije do kompozicije, a tonovi su ponajviše crni i bijeli".

Ova se umjetnica razvijala, radila na sebi, no temelje je sa svojih početaka i dalje zadržala. Pisala sam, istom prilikom, da njezino slikarstvo djeluje nježnije, stiliziranije. Diplomirala je u Splitu, nije nevažno to spomenuti, u klasi Gorkog Žuvele, sjajnog konceptualnog umjetnika.

Izložbu je svojih radova imala prvo u Zagrebu, u Galeriji Klovićevih dvora, gdje je u nekoliko navrata, radi velikog interesa, a u doba ipak još prisutne pandemije, produžena. Sada je otvorena, u nešto manjem obimu u Rijeci, možda su vidjeli primjer iz Zagreba koliko ih ljudi posjećuje, pa su odmah odlučili da izložba traje dulje, od 14. srpnja pa sve do 4. rujna.

Uz izložbu, o umjetničinu opusu piše i Ante Tomić, lako je spojiti njihova dva senzibiliteta. Naziv je izložbe "Spomenik živom čoviku", a može se pogledati u Galeriji Kortil. Naslovni je rad, dakle, "Spomenik živom čoviku". Simboliku nije potrebno predaleko tražiti. Spomenici se najčešće podižu mrtvim ljudima, mnogi su oni koje za života nismo niti malo cijenili, a nakon smrti ih se veliča, podižu im se oltari, pridružuju i neke karakteristike koje možda i nisu imali.

image
Goran Vranić

Splitska umjetnica ona je koja slavi život, živog čovjeka. Čovjek, taj kojemu se spomenik podiže, stoji nag, ogoljen, ruke su mu iza leđa, a lice prikazano iz poluprofila. Stoji, uokviren bijelim, na bijelom postamentu na kojemu je ispisan naziv rada. Ispod je okrugli zeleni vijenac. Na pojedinim radovima dominiraju zrak, oblaci, a protagonisti su sitni naspram njih, na donjoj su trećini. Ne bi bilo smisla reći da je to druga strana, nježnija, poetičnija, ove umjetnice, jer te dvije strane svi, uostalom, u sebi nosimo.

Rad, pak, "Zagrljaj" prikazuje dvoje ljudi, no ne u humorističnoj situaciji iz svakodnevice, već trenutak intimnosti u kojemu ona njega nježno, s puno ljubavi, s leđa grli, a ispod je reljef koji predstavlja zgužvanu plahtu. "Upravo vjenčani" je rad gdje na drvetu stoji četvero ljudi, dvoje sa strane sviraju trubu, dok mladoženja mladenku nosi na ramenima, to je prizor koji čini donju trećinu slike. Opus je ove slikarice, mogli smo vidjeti u Zagrebu, a sada gledamo i u Rijeci, dakle, raznolik, od art brut slikarstva, sa samih početaka, velikih, tamnih površina, a već je od toga prošlo dvadesetak godina, preko lirskog slikarstva, nježnijih tonova, do, dakle, karikatura.

A u predgovoru izložbi Ema Botica točno definira: "Govori se kako običnog čovjeka ne zanima umjetnost, no možda je istina i da umjetnost ne zanima običan čovjek...", aludirajući na izvrsnu sposobnost ove umjetnice da dopre do šire publike, da svoju umjetnost ne zatvori isključivo unutar galerijskih okvira. Izložba je, dakle, skraćeno i ponešto izmijenjeno izdanje kakvo se moglo pogledati u Zagrebu, i dakako, vrijedna je svake preporuke. Formati su različiti, kolorit nije jak, osim povremeno možemo vidjeti kakav jak akcent, primjerice, crvene boje, dominiraju sivi, crni, smeđi tonovi, te bijela boja.

Na samom ulazu, ispisano kredom, dočekuju vas - njih dvoje.

Izložbom je Tisja Kljaković Braić sumirala, na neki način sumirala dva desetljeća svoje karijere. Veselim se onom što slijedi. Umjetnost Tisje Kljaković Braić umjetnost je osobe koja se dobro osjeća u vlastitoj koži.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 11:04