TALIJANSKA SUVREMENA UMJETNOSTRasizam je osmi smrtni grijeh današnjeg doba

Posljednji Venecijanski bijenale bio je svojevrsni freak show, mladi glavni kustos Massimiliano Gioni odabrao je radove umjetnika, ili “običnih” ljudi koji su kroz povijest bili opsjednuti sakupljanjem raznih neobičnih stvari, tvrdeći pritom da smo danas više nego ikad opsjednuti ovim činom. Sve na temelju “Enciklopedijske palače” talijanskog automehaničara Marina Auritija koji je pedesetih godina prošlog stoljeća u garaži u Washingtonu konstruirao palaču visoku sedam stotina metara koja je trebala sakupiti sva znanja ovoga svijeta. Tema sakupljanja zanimala je i pisca Umberta Eca, kada je bio kustos u pariškom Louvreu, a ne treba zaboraviti ni “Muzej nevinosti” Orhana Pamuka.

Iako je talijanski umjetnik Dario Ghibaudo sa svojim muzejem nastupio na Venecijanskom bijenalu, bilo je to 2009., a ne u Gionijevom izboru. Čini se kao veliki previd.

Dio ljudskog mozga

Naime, njegov glavni projekt koji traje 24 godine, “Muzej neprirodne povijesti”, bazira se na sakupljanju predmeta te stvaranju umjetničkih djela koja se, svaki na svoj način, vezuju uz Prvu svjetsku enciklopediju.

Dario Ghibaudo izložio je u Zagrebu, u Klovićevim dvorima, osam tepiha. Pa, iako su njihovi uzorci sasvim uobičajeni, kakve i očekujete na tradicionalnim tepisima, svi su, neočekivano, izrađeni od plastike. Osam tepiha govori o osam smrtnih grijeha. Naime, uz sedam smrtnih grijeha po katoličkom učenju, među kojima su i oholost, škrtost, zavist i ljenost, ovaj je umjetnik prirodao još jedan - rasizam.

Svaki je grijeh, pritom, predočen digitalnom obradom slike ljudskog mozga. Na tom su digitalnom prikazu mozga bojom istaknuti pojedini dijelovi mozga za koje se smatralo, u doba izlaska spomenute Prve enciklopedije, da su odgovorni za postojanje pojedinog grijeha.

Riječ je o dosta moćnom radu, iako mi se u prvom čitanju činilo da upire prstima više u Katoličku crkvu, nego u sve nas. - Da, njegov rad nije nimalo prvoloptaški, riječ je o finim nijansama - objašnjava kustosica izložbe Martina Corgnati.

Najgori pristup

Kažem joj kako sam navikla, kada je riječ o talijanskoj suvremenoj umjetnosti, na mnogo direktnije provokacije, svima zasigurno prvo pada na pamet Maurizio Cattelan, i njegov rad “Devet sati”, u kojemu meteor pogađa papu, i papa se ruši, pred nama, direktno.

- Ne volim Cattelana, plitak je, površan, i na prvu loptu, nimalo me ne privlači - kaže ova kustosica.

Izložba talijanske suvremene umjetnosti “Venti per una” (Dvadeset za jednu), ima valjda najgori mogući pristup odabiru umjetnika, poput onog u kvizovima: prema broju talijanskih pokrajina, iz svake se, naime mora odabrati po jedan. Izložba je, usto, putujuća, kod nas je došla iz Moskve. No, iako se protiv Cattelana sasvim sigurno ne bismo bunili, kustosica je uspjela nadići nepovoljnu situaciju i predstaviti nam drukčiju sliku talijanske suvremene umjetnosti.

- Osim toga, potrebno je izbjeći zamku da se izlažu samo umjetnici koji djeluju u Rimu i Milanu - dodaje Martina Corgnati. Iako se trudi sakriti favorite, najduže će se zadržati pokraj rada na samom kraju izložbe koji potpisuje Mario Cresci; on uzima staru fotografiju Charlesa Baudelairea koju je snimio Felix Nadar. Cresci fotografiju daje uvećati i izraditi 46 puta, toliko je, naime godina, živio ovaj pisac, i svaki put ju gužva na različit način.

Freud kao tema

Na riječima banalno, uživo moćno; vidimo samo različite dijelove fotografije, pa se na svakoj sljedećoj čini da pisac ima sasvim drukčiji izraz lica, od prijetećeg do simpatičnog.

Iako je riječ o radu koji doslovno može izazvati mučninu, djelo Valentine Ferrandes iz Basilicate povezuje dva tipa liječenja koja su se svojedobno primjenjivala na “slabim pacijenticama”; prvi je psihoterapija koju je Freud koristio u liječenju Anne O., pacijentice koja je bila zaboravila svoj materinji, njemački jezik, a čiji je slučaj Freud ocijenio kao slučaj “histerije”.

Rad baš za Zagreb

U videu talijanske autorice čuje se glas koji se trudi izgovarati rečenice na njemačkom, no baš mu ne ide, dok se paralelno vrte snimke plesova tarantole, koje je, još krajem pedesetih godina zabilježio antropolog Ernesto De Martino; naime, ako bi se smatralo da žena ima slučaj “histerije”, ocijenilo se to kao posljedica ugriza pauka, tarantule. Krenulo se, potom, u “iscjeljivanje”, koje je uključilo i poganske i kršćanske običaje, glazbu i ples “opsjednute” žene. Ona se naposljetku, uz glazbu, ruši po podu i ima napade, dok ne posve ne “ozdravi”.

Umjetnica Agnese Purgatorio također je stigla u Zagreb pa mi sama pojašnjava svoj rad: provela je neko vrijeme u armenskom zatvoru, sa ženama koje su većinom skrivile manje stvari, poput krađe. Prikazuje njihove portrete, sa željama pojedinih zatvorenica, ili s cvijećem: “S njima sam razgovarala o tome što im nedostaje, pa kako nisu mogle u zatvoru primati cvijeće, ja sam im napravila cvijeće od kartona“.

Ova je umjetnica napravila i rad kojim se poziva na izložbu; sebe, kako na tri različita načina dolazi u Zagreb. Skače na glavu u tamnom kostimu, sprema se preplivati more, i to u bijeloj haljini, ili se pak vozi u balonu.