RETROSPEKTIVA U MUO

TAJDER Zaboravljeni arhitekt koji je oblikovao Zagreb osamdesetih godina

Njegove najpoznatije realizacije su zgrade u Ilici 81 i Vodovodnoj 7 te niz škola i vrtića koje nalazimo od Srednjaka do Lošinja

Žuti, crveni i bijeli šljemovi, libele, metri, tekice, fotoaparati, Rotring pera i tuševi, šareni flomasteri, tehničke olovke, ravnala, role prozirnog šuškavog papira, prašnjava gradilišta, sivi uredi, simpatični radnici (koje sam kao mala zvala ‘gradnici’), fotografije maketa, fotografije kuća. Bach, Wagner, Weber, Jobim, Led Zeppelin. Moj tata”, slikovito književnica Ana Tajder-Kelman portetira odrastanje uz oca, arhitekta Radovana Tajdera.

Kultne građevine

A njegovu, pak, arhitekturu opisuje na sljedeći način: “Nikada ne pokušava progurati ego u prvi plan, nema ambicije da zabliješti, izmami uzdahe ili komentare, provocira, ona je za to prečvrsto ukorijenjena u svoju svrhu i u poštovanje prema okolini”.

“Ana piše jednostavno, direktno i srdačno. Ima u tom tekstu lijepih sjećanja, finih misli, duhovitih primjedbi. Sve na tragu njezinih prijašnjih radova”, arhitekt ne skriva ponos rukopisom svoje kćeri, autorice knjige “Titoland”.

Povod za naš razgovor s Radovanom Tajderom njegova je retrospektiva koja se 25. veljače otvara u Muzeju za umjetnost i obrt te knjiga koju izdaju Muzej i UPI2M.

Radovan Tajder u Zagrebu je oblikovao nekoliko građevina koje se danas smatraju kultnima, pa je tako zgradu u Vodovodnoj ulici 7 znameniti teoretičar Udo Kultermann uvrstio u svoju knjigu “Architecture of the 20th century”, izdanu u New Yorku. A odmah po nastanku, 1986., Tajderovu je stambeno-poslovnu građevinu u Ilici 81 kritika proglasila antologijskim ostvarenjem.

No, zadnja gotovo tri desetljeća živi u Beču, gdje je počevši od 1985. oblikovao niz građevina. Prvi mu je zadatak bila fasada hotela Hilton (danas Plaza), smještenog u samom centru grada. U Beču je oblikovao i BMW-ov centar, zatim garaže uz aerodrom, pa cijelo stambeno naselje Tamariskengasse, kupalište Diana... Iako će u svibnju ove godine napuniti 69 godina, i dalje je aktivan, upravo je dovršio rad na elegantnoj poslovnoj zgradi sjedišta RBA banke na Dunavskom kanalu i krenuo u novi projekt. Djeluje u sklopu biroa Atelier Hayde Architekten kao voditelj idejnog tima.

Hotel Hilton (Plaza) u Beču

Veliki perfekcionist

Paralelno radi i na velikoj retrospektivnoj izložbi.

I izložba i knjiga naslovljene su “Arhitektura/Arhitekt”. Kustosica je Marina Bagarić. Tajder je suradnjom zadovoljan pa, iako je i sam na glasu kao perfekcionist, prepričava: “Znalo bi mi biti i teško jer je stalno zahtijevala nešto, neki podatak, neku skicu, koje bih onda morao tražiti satima kopajući po arhivi. I nikad ne bi prihvatila moju molbu da se ponešto izostavi, jer moj argument ‘ne mora sve biti savršeno’ za nju naprosto ne postoji”. Tajder je za svoju arhitekturu dobio niz nagrada uključujući onu Borbinu. No, kao dijete nije želio biti arhitekt: “Bio sam fasciniran morem i zaluđen brodovima, ali su se moji roditelji usprotivili želji da upišem pomorsku akademiju. Bavio sam se iz hobija dizajnom, pa je altrernativa bila studij dizajna. Međutim, tada nije bilo takve škole kod nas, a odlazak u inozemstvo nije dolazio u obzir. Tako sam došao na arhitekturu. Pa i to je disciplina dizajna. Ili obrnuto”.

Arhitektura Radovana Tajdera čvrsto je ukorijenjena u snažnu tradiciju zagrebačke škole. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu krajem šezdesetih godina. Studirao je kod Drage Galića po kojem se danas zove nagrada za najbolju stambenu arhitekturu, a koju je Tajder osvojio 1998. za stambeno naselje Tamariskengasse u Beču. No, iako je bio izniman student, na diplomi je pao zbog - prevelikih ambicija: “Moj koncept diplomskog projekta bio je daleko iznad mojih tehničkih znanja, a i mogućnosti prikaza. Kako tada nisam znao ni raspolagati vremenom, a upustio sam se u beskrajne studije, sa svime sam kasnio te sam samo jednom otišao profesoru na konzultacije. To je bilo premalo pa je imao pravo što me srušio. Inače, ako je informacija koju imam točna, bio sam tek drugi student koji je nakon rata dotad pao na diplomi. Prvi je postao član Akademije”.

Sustavi Megas i 414

Tajder se sedamdesetih, neposredno nakon diplome, zapošljava u projektnom birou Didaktainvest, kasnije Yugodidacta; malo je kome tada, u doba koje je slavilo kolektivizam, a ne arhitekte zvijezde, padalo na pamet otvoriti vlastiti biro.

Specijalizirao se za škole i vrtiće, pa je po sustavu Megas, koji je osmislio s kolegom Mladenom Anđelom, te sustavu 414 (osmišljen s Rajkom Roginom) izgrađen niz vrtića. S kolegom Nenadom Paulićem, pak, gradi nekoliko škola.

Od zagrebačkih Srednjaka do Remeta, od Novog Travnika do Malog Lošinja gotovo je nemoguće pobrojati sve vrtiće i škole u Hrvatskoj koji su oblikovani prema tim sustavima, ili ih pak potpisuje Tajder sam, ili s kolegama. Njegovi su favoriti, ističe, vrtić u Gajnicama po sustavu Megas, te škola u Kutini koju radi s Mladenom Angelom. No, dodaje: “Koliko sam čuo, na obje su kuće stakleni krovovi zamijenjeni nekim drugim materijalom pa ne znam kako sada izgledaju”.

Nisu dobro ostarjele

Slična je situacija i kod mnogih građevina koje je ostavio za sobom: “Nažalost, mnoge od tih kuća nisu dobro ostarjele. Što zbog loše izvedbe, što zbog manjkavog održavanja pretrpjele su sanaciju, najčešće improviziranu ili neadekvatno koncipiranu, tako da je to narušilo izvorni arhitektonski koncept. Drugačije je u Beču.

Tu kuće i nakon četvrt stoljeća izgledaju kao nove”.

Preinake je pretrpjela i zgrada u Vodovodnoj ulici: “Uz taj je projekt nastala teza o interpolaciji kao kući s dva lica, koja se nikad ne doživljavaju istovremeno, pa mogu biti posve različito tretirana. No, danas je unakažena klima-uređajima kaotično montiranim na uličnoj fasadi”.

U Zagrebu je gradio mnogo. No, na vrhuncu svog stvaralaštva, kada je bio već u četrdesetim godinama pa se ne očekuje da se čovjek mnogo mijenja, odlazi u Beč: “U to se vrijeme niz ključnih koordinata moje svakodnevice poklopio na nekoj novoj nuli i utoliko mi je bilo lakše prihvatiti ponudu iz Beča. Danas više ne znam je li ta odluka bila dobra”.

Taj je grad tada bio na vrhuncu gospodarske moći: “Biro Hlaweniczka und Partner imao je ukupno stotinjak zaposlenih i ostao mi je u najboljem sjećanju. Nakon zatvaranja, jedan od partnera, arhitekt Dieter Hayde, otvorio je svoj biro Atelier Hayde Architekten. U tom birou imam, kao i prije kod Hlaweniczke, ulogu voditelja idejnog odjela. Atmosfera je ugodna. Poslovi se dijele po fazama tako da pojedini specijalizirani timovi obrađuju samo jedan dio projekta, a time se objašnjava i velika produktivnost biroa”.

Nerado govori o počecima, o fasadi zgrade hotela Hilton, odnosno Plaza, za što je napravio čak 70 različitih prijedloga. No, zato rado govori o novom projektu, sjedištu RBA banke: “Radi se o prvom pasivnom uredskom tornju u svijetu.

Uspjelo se sniziti utrošak energije za 40% u odnosu na standardno građene tornjeve slične veličine i namjene”. Između tih realizacija u biroima u kojima je radio nije nedostajalo posla: rade za Philips, Wüstenrot, Volksbank, OPEC, IBM, hotelski lanac Ibis, BMW...

Za kraj smo ga pitali koliko život u umjetničkoj obitelji ima svoje prednosti, supruga je glumica i umjetnica Jagoda Kaloper, kći književnica? “I Anin suprug Nic Kelman je pisac. Da, dobra obitelj. Vesela zbog nepredvidljivosti. Samo, ja ne spadam u umjetnike. Ja sam šljaker. Rudar”.

Moje bilježnice, njih 300, važnije su mi od betona

Na izložbi ćemo moći vidjeti i Tajderove bilježnice s njegovim poslovnim i intimnim dnevnikom vođenim od 1966. i početka studija. O tim se bilježnicama, najčešće narančastih korica, pričaju legende: “Sadrže bilješke sa sastanaka, projektne programe, terminske planove, koncepte i skice što prate nastajanje projekata. Ima tu i sasvim privatnih, intimnih bilješki, neke vrste poezije, teorijskih razmišljanja i puno apstraktnih crteža. Te tekice nisu dnevnici, nisu ni alat, one su naprosto pribježište, vrt mira i neobaveznosti u koji pobjegnem kad brutalnost svakodnevice prijeti da me shrva. Mirno mogu reći da su mi važnije od betona”.

Te bilješke pomalo podsjećaju i na one Kniferove: “S Kniferom sam bio prijatelj, zvao me da mi pokloni jednu sliku, no nisam otišao, poslije više nije bilo vremena. Sad mi je žao”.

Te su ga bilježnice u nekoliko navrata spasile: “Prvi put 1968., kad nisam uspio predati studentski projekt višestambenog objekta. Nisam bio u stanju svoj originalni koncept pretvoriti u konkretne nacrte, što je značilo siguran gubitak godine. Onda mi je profesor Neven Šegvić poručio da predam tekice s tekstovima i skicama što je prihvaćeno kao ekvivalent projektu”.

Tekica ima tristotinjak. Za većinu je naslovnicu izradio sam, u par minuta. “Neke su mi napravili prijatelji i kolege koje posebno cijenim, pa su tu naslovnice Branka Kincla, Borisa Podrecce, Saše Bradića, Petera Herzoga, Martina Kohlbauera, Branka Silađina, Tome Odaka, Zorana Glivarca i, meni naročito draga, moje supruge Jagode Kaloper”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:33