MONOGRAFIJA

SVEN STILINOVIĆ Divlji dječak hrvatske umjetničke scene

 Marko Todorov / CROPIX
Svoju je umjetničku karijeru započeo sedamdesetih godina, kao član Grupe šestorice, neformalne skupine konceptualnih umjetnika koja je umjetnost iznijela izvan galerijskih prostora na ulicu

Umjetniku Svenu Stilinoviću izašla je monografija (DAF) koja je jučer promovirana u zagrebačkom Art Salonu uz izložbu njegovih radova. Monografiju je uredila povjesničarka umjetnosti Branka Stipančić. Skoru izložbu Stilinović priprema i u Beču. U posljednje se vrijeme njegovi radovi često pojavljuju u europskim galerijama.

Njegov je rad “Šlajz!”, iz 1974. godine, bio ponuđen, podsjetimo, i na aukciji u londonskom Sotheby’su, naziv je čitave aukcije bio “Now Contemporary East”, uz radove primjerice Ivana Kožarića, Ivana Posavca, Đure Sedera...

Na naslovnici je monografije rad iz ciklusa “Neću”, gdje ovu riječ pravopisno pogrešno ispisuje kao “Neču”. Zašto, pitam umjetnika na početku našeg razgovora? “Zbog tvrdoće i minimalizma”, jednako mi minimalistički odgovara na pitanje.

Od filma do grafike

U monografiji ga Jasmina Bavoljak naziva “deklariranim anarhistom”, a Goran Trbuljak “divljim dječakom hrvatske umjetničke scene”. Slaže li se s ovim? Uostalom, opirao se formalnom obrazovanju, napustio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna? “Srednju sam školu napustio neposredno prije mature. Da, na neki se način slažem s ovim odrednicama. Uvijek sam bio buntovan u životu, što se odražavalo i na moju umjetnost. Nisam tip umjetnika koji bi mogao biti koncentriran na jedan medij čitav život, poput nekih kolega, to se uostalom i vidi u mojim radovima koji sežu od filma preko fotografije i performansa do grafike”, kaže. Danas se, valja dodati, često bavi i scenografijom.

Jedan od prvih uzora koje je imao u životu je Mihail Bakunjin. “Bio je probisvijet”, kaže i nastavlja: “Također i anarhist koji je cijenio direktnu akciju. Često se prepričavala anegdota iz njegova života, kada je putovao iz Italije u Švicarsku na međunarodni sastanak. Putem je vidio kako se seljaci bune, sišao je s kočije, poveo pobunu seljaka, sve su zapalili i potom je krenuo dalje svojim putem.”

Zajednička akcija - izložba Grupe šestorice na kupalištu na Savi, 1975.

Grupa šestorice

Svoju je umjetničku karijeru započeo sedamdesetih godina, kao član Grupe šestorice, neformalne skupine konceptualnih umjetnika koja je umjetnost iznijela izvan galerijskih prostora na ulicu. U grupi je bio i njegov stariji brat Mladen Stilinović, činili su je i Vlado Martek, Željko Jerman, Fedor Vučemilović i Boris Demur.

Sven Stilinović je bio najmlađi? - pitam. “Fedor i ja smo isto godište. Zapravo sam i ranije radio filmove sa svojim bratom, no neki nisu niti ostvareni”. Priča i kako mu je jednu od prvih kritika za film napisala Giga Gračan, danas najpoznatija kao prevoditeljica. Trominutni se film sastojao od toga da glavni lik uništava natpis “kraj” na papiru, razdere ga i pojede. Imao je šesnaest godina kada je napravio film, no Giga Gračan zamjerila mu je, kaže, “starmalost”, jer da “negativno gleda na svijet. Film se zvao ‘Početak’, a intrigiralo me zašto bi film uopće morao imati kraj”.

Emotivan intervju

U svojoj se umjetnosti često bavio pitanjem apsurda. “Bio sam pesimist tada”, kaže. Je li danas optimist? “Ovisi. Kada idem brati gljive ili šparoge, u čemu uživam, onda jesam.” Upravo tu osamljenost, boravak u prirodi, kod njega ističe i Goran Trbuljak u knjizi te piše kako Stilinović “može potpuno sam provesti neko vrijeme u pustoši, boraveći u osamljenim planinarskim kućama” i zaključuje “to mi se uvijek sviđalo kod njega i mislio sam da je za to potrebna hrabrost”.

Stilinović i Trbuljak zajedno su stasali sedamdesetih godina. Vrijeme umjetničkog sazrijevanja Stilinović pamti kao pozitivno, izlagali su na Savi, u Sopotu, na glavnom zagrebačkom trgu, na Jezuitskom trgu, u gradu. Bilo je to druženja, lijepih žena, uživanja: “Novac se nije poimao kao danas kada djeca o novcu odmah sve nauče. Tih je godina vladala neka sigurnost koja je bila izvan materijalnih formata, sve je bilo ležernije. Svašta smo radili. Policija jest intervenirala, ali rijetko.”

U knjizi je i intervju koji je sa Svenom Stilinovićem vodio njegov brat Mladen Stilinović, veliki umjetnik koji je, nažalost, ljetos preminuo. U vrlo emotivnom razgovoru prisjećaju se zajedničkog odrastanja. Npr. kako je u njihov život, preko sestre, ušao redatelj Petar Veček te kako su preko njega upoznali Jagodu Kaloper, Radu Šerbedžiju, Bracu Dimitrijevića. Sestra im je glumica. Svi su u umjetničkim vodama. Obiteljski interes? “Otac mi je bio u politici, no jako ga je zanimala i kultura. I on je napustio srednju školu, kao i ja, također Primijenjenu. Neko se vrijeme bavio glumom na radiju.”

Neki su mu radovi, kaže, nažalost izgubljeni pa nisu u monografiji. Među ranijim radovima koji su se našli u knjizi je onaj pod nazivom “Marx-Stilinović”, koji, kaže, “govori o novcu, zapravo o eksploataciji novca. Marx piše o nemogućnosti radnika da dobije ono što mu pripada i što se tiče novaca i što se tiče rada, kako ga drugi iskorištavaju. Danas je to aktualna tema.”

Među poznatijim je radovima ovog umjetnika zastava bivše Jugoslavije od žileta. Mogli smo ju vidjeti i na izložbi posvećenoj osamdesetima, u HDLU. Zastave radi sredinom osamdesetih, osim od žileta zastava je zgužvana ili od drveta, izbušena rupama... No, nekako mi se čini da je zastava sa žiletima najviše zaživjela. “Čitav je ovaj ciklus zamišljen da pokažem što mislim o društvu. Ta se zastava sa žiletima možda i najviše spominje, no ja nemam neki svoj najdraži rad”, kaže. A zašto je oružje česta tema njegovih radova? “To je tema koja je uvijek aktualna, pogledajte samo stavove novog američkog predsjednika Trumpa. Osim toga, oružje održava državu, a umjetnost opravdava tu državu.”

Kako je nastao ciklus “Geometrija krvožednosti”, nekoliko performansa među kojima je i onaj kada je nosio janje kroz Berlin, zatim ga ispekao na ražnju i podijelio s publikom na izložbi? “To je bila moja želja, da spasim svijet ovim ritualom. Simbol je to krvožednosti ekonomije, krvožednosti gluposti, primjerice čovjek više troši i proizvodi nego što bi trebao, a to je glupost”.

Meta, 1985.

Žrtvovanje životinja

Uz jedan od ovih ciklusa citira Goebbelsa koji kaže kako je “manipulirati ljudima jednako lako kao slikaru manipulirati bojom”. U drugom citira jednu narodnu pjesmu koju je zapisao Vladimir Dedijer u knjizi “Sarajevo 1914.”, koja govori o stradanjima u Bosni, a spominje “krv s doručkom, krv s ručkom, krv s večerom”. Kaže, “svidjela mi se jer slikovito objašnjava Bosnu koja krvari”. A kako gleda na žrtvovanje životinja u ime umjetnosti? “To su životinje koje su bile predviđene za jelo, ubijene su u klaonici”. I je li spasio svijet ovim ritualima? “Kako vidite, nisam.”

U monografiji Ivana Bago nudi inovativan pogled na ovaj Stilinovićev rad, vuče paralele iz “Podravskih motiva” koje je Miroslav Krleža pisao za Krstu Hegedušića, tumačeći: “Ako postoji neki viši kult s kojim bismo mogli povezati vizualnu umjetnost, bio bi to ‘kult ubojica i umorstva’, jer dvije trećine poznatih slika nisu ništa drugo nego ‘obično uzveličavanje ratnog, pravnog, spolnog ili grabežnog umorstva’”. Slaže li se Stilinović s ovom tvrdnjom? “Da, a to je danas preuzeo i film”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 06:02