Suncobrani i prikolica za kampiranje u muzeju kao bijeg od svakodnevice

Na obljetnicu novozagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti koja se svake godine obilježava u prosincu otvorene su izložbe Duje Jurića i Ines Krasić.

Rukopisi su im, naravno, potpuno drugačiji. Na prvi pogled jedino što je zajedničko dvoma umjetnicima je to što predaju na Likovnoj akademiji. No, nije to jedino što ih spaja, postoji još jedna poveznica, možda ne vidljiva na prvi pogled: kod oboje je bilo dosta teško predvidjeti kako će se njihova karijera dalje razvijati, ona nije jednolinijska, iznenadila je i dalje iznenađuje.

Slikar Duje Jurić stasao je 80-ih, kada su mnogi iznosili katastrofične teze kojima su predviđali kraj slikarstva, nisu smatrali da postoji budućnost ovog po njima tradicionalnog medija, odnosno, nisu vidjeli što i kako dalje sa slikom. Kako to obično i biva, nije problem u mediju, on može biti slika, video, knjiga, web, već u sadržaju koji se nudi i koji se konzumira, a kvalitetan sadržaj može se pronaći na svim platformama. Tko ne smatra tako, ograničava se.

Tragovi usnulog čovjeka

U svakom slučaju, Jurić je stasao u razdoblju Nove slike, pravca koji je počeo vraćati povjerenje slici. Prvo je radio na tragu enformela i Novih tendencija. Pokazao je svojedobno koliki su utjecaj pravci koji su prethodili ostavili na njega, u sklopu ciklusa koji se odvijao u Galeriji Kranjčar, a koji se bavio odnosom pojedinih umjetnika i njihovih mentora. Jurić je, naime, odabrao opus Hvaranina Jurja Dobrovića, protagonista Novih tendencija.

Krajem osamdesetih, Duje Jurić pozvao je, pak, publiku na otvaranje svoje izložbe i pred njima razderao tri slike. Bio je to i protest tada mladog umjetnika: iako zapažen i hvaljen, pa i laureat Salona mladih, nije imao atelje, odnosno slike nije ni imao gdje čuvati. Danas, trideset i nešto godina kasnije, Jurić je jedan od profesora kojeg ćete zasigurno susresti na izložbama njegovih studenata, i uistinu ih i podržavaju i nastoje promovirati. Nije na umjetničkom ego tripu, kao što nije bio niti Kožarić, koji je rado odlazio pogledati što rade njegovi mlađi kolege.

Duje Jurić s vremenom se razvijao u pravcu geometrijske umjetnosti, a izložba "Mreža oprostorene slike" na dva kata MSU nesumnjivo je umjetnikova najrazrađenija dosada. Obuhvatila je čitav opus, no izlaže pomno odabrana djela.

'Mreža oprostorene slike' Duje Jurića

I na Jurićevoj se izložbi potvrđuje spomenuta teza da nije bitan medij, već onaj koji se njime bavi, jer su mediji kojima se bavi uistinu raznoliki, no sve polazi od slike. Najranije slike na izložbi nastale su ranih 80-ih. Među njima je monokromni akril na papiru, dugačak gotovo osam metara, nazvan "Unus Mundus". Pokazuje umjetnika u drugom svjetlu, možemo čitati i jedan simbolistički naboj. "Unus Mundus", jedan svijet, pojam je jedinstvene stvarnosti iz koje sve proizlazi i iz koje se sve vraća. Na slici se kod Jurića naslućuju tragovi usnulog čovjeka.

Iz ranih 90-ih je instalacija koja svjedoči o njegovim uzorima, naći će se imena Beuysa, Manzonija, Richtera... Serija "Psovke" uredno su ispisana slova grafitnom olovkom na platnu. Vrhunac je golema instalacija na kraju izložbe "Memo-chips F", nastala ove godine, u sklopu koje akrilike na platnu "pretvara" u prostornu instalaciju: slike su u mraku, osvijetljene, i njih dvadesetak, koliko ih je nastalo u sklopu ciklusa, okružuju vas sa svih strana, a tema je matrica memorijskog čipa. Odnosno, ukratko rečeno, Jurić spaja estetiku novih tehnologija i geometrijske apstrakcije.

Super Andrija

Moram priznati da sam u Ines Krasić, kada je počinjala svoju karijeru, vidjela svojevrsnu enfant terrible likovne scene, nekonvencionalnu umjetnicu koja će bez dlake na jeziku postavljati pitanja koja će provocirati. Njezini su radovi svrstavani u popartistički stil, često je tu prisutna i doza humora.

Primjerice, početkom dvijetisućitih radi dvije lutkice na napuhavanje, od plastične folije, a čepovi kojima ih zatvara postavljeni su na ženskim, odnosno, na muškim atributima, naziv je rada "Pure Silicone (Blow Up!)" i bio je svojedobno na izložbi posvećenoj humoru. Performans "Tomorow’s superstar" u Močvari sastojao se od željezne montažne konstrukcije. mini dućana ispunjenog sadržajima koji su propitivali tržište i potražnju putem interneta, a dio instalacije činili su živi ljudi upakirani poput proizvoda u prozirni najlon, s otisnutim porukama: the and, control, for your protection disinfected. Rječnik virtualne kulture u umjetnost je počela uvoditi još prije dvadeset godina.

Mediji i potrošačka kultura teme su i njezine nove izložbe nazvane "Ekspedicija" u MSU, no kroz prizmu grada, i bez eksplicitnije provokacije. Na samom početku izložbe ulomak je iz Itala Calvina, knjige koja se često citira kada je u pitanju ova tema, "Nevidljivi grad”.

'Ekspedicija' Ines Krasić

Potom, golemim slovima ispisuje "Public market" na samom ulazu na izložbu, gdje se nalazi i uvećana fotografija dijela najnaseljenije zgrade u Hrvatskoj, Super Andrije. I ovdje je u prostoru peglica od žica. U galerijskom su prostoru i suncobrani i stolice, glomazni billboardi s prizorima online pejzaža, te kućica ironična naziva "How to Built a Pretty Life", u kojoj su na zidu fotografije - gradova.

Kustosica izložbe Ines Krasić je Martina Munivrana, koja je s Antunom Maračićem kustosica Jurićeve izložbe, a obje traju do 15. siječnja.