Sonja Vuk: 'Kako se osjećam? Evo, sad ću vam naslikati...'

Pitanje je je li izložba radova psihičkih bolesnika postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) sasvim neobična ili ponešto obična.

Jedna likovna pedagoginja i 11 psihijatrijskih bolesnika tri su se mjeseca, jednom tjedno, po nekoliko sati sastajali pod krovom Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u Jankomiru i slikajući temperama, pastelama, akvarelom, modelirajući glinom, režući tkaninu razgovarali o “razumu i osjećajima”.

Ironično tanka granica

Tako austenovski zove se i terapijski program koji već drugu godinu provode u Jankomiru u sklopu dnevne bolnice, namijenjen pacijentima s graničnim poremećajem ličnosti, kakvih je sve više, a među njima je sve više mladih ljudi.

Da je, umjesto 11 psihijatrijskih bolesnika, spomenuta likovna pedagoginja, Sonja Vuk, tri mjeseca radila sa 11 ljudi nasumice izabranih u tramvaju ili na koncertu, bi li nastali ponešto slični radovi pri poniranju u sebe? Sasvim moguće, jer granica između psihički zdravog i bolesnog ponekad je ironično tanka.

Dok postavlja posljednje radove u prostor u zagrebačkom MSU, Sonja Vuk zaključuje kako su baš svi pacijenti s kojima je radila, do posljednjeg, ljudi s kreativnim potencijalom koji u životu, spletom okolnosti, nisu uspjeli izraziti i realizirati. “Kako nisam kvalificirana likovna terapeutkinja, nisam se mogla upuštati u analizu njihovih djela, bila sam tek medijator, a oni su sami, pomoću slobodnih asocijacija, jedni drugima analizirali radove.

Rad s tim ljudima bio je prekrasno i meni prilično emocionalno iskustvo, čuti sve te priče i ljudske drame… Ja sam očekivala određeni otpor, ali su ljudi spremno prihvatili svaki zadatak i reagirali fantastično.”

Iščupala pupčanu vrpcu

Izložena su tri tematska ciklusa. U prvom je tema bila boja. “Zadala sam im zadatak da se za drugi susret obuku u boje koje nikad ne bi stavili na sebe.

Ili koje već dugo nisu nosili… nešto što iskače iz njihove rutine. Taj su dan svi bili baš jako dobro raspoloženi. Poanta je bila da pomoću boje naprave iskorak u svom životu. Bilo je to razbuđivanje, pomicanje iz rutine u koju su upali, borba protiv straha da budu uočeni.”

Uz velike formate oslikanih kontura tijela na kojima boje pokazuju emocionalna stanja, na izložbi su pokazani i radovi nastali kad su pacijenti išli - operirati problem koji ih muči. “Zadatak je bio da vizualiziraju problem koji imaju, potom su taj problem izradili, materijalizirali u tkanini, gipsu, papiru, bilo čemu, a na koncu su ga - simbolički operirali, zapravo su na objektu koji su izradili nešto promijenili, ne bi li tako na simboličkoj razini riješili problem…”

U tom je ciklusu nastala skulptura djevojčice povezane s maternicom, kasnije je djevojčici dodan konj, zatim velika hladna plavo-ljubičasta noga, kojoj je otežano kretanje… “Tu djevojčicu oslonjenu na maternicu napravila je gospođa koja je nezdravo, opsesivno ovisno vezana uz majku. U prvoj fazi tu je bila i pupčana vrpca, a onda ju je, kad smo operirali problem, iščupala. I dalje je ostala naslonjena na maternicu, znači može biti pored mame, ali nije više vezana pupčanom vrpcom. Dodala si je i konja, jer jako voli konje”, objašnjava Vuk čineći posljednje preinake u postavu prije otvaranja izložbe.

“Druga je pacijentica ovom nogom progovorila o njezinom velikom strahu od kretanja i bilo kakvih promjena u životu. Na koncu je na tamnu nogu dodala žute mrlje kao simboliku nade, a dodala je i žutu štaku, kao potporanj s kojim kreće dalje u život.”

Glazba je štiti

Radovi nastali u ciklusu “simbolički prostori” pokazuju što njihovim autorima ulijeva sigurnost. “Trebalo je to što im daje sigurnost nacrtati, izrezati, spojiti i u to i fizički ući.

Tako je jedna pacijentica nacrtala note i glazbu koju je spojila u krug. Kaže da sa slušalicama na ušima lakše hoda u javnosti, lakše uđe u tramvaj, jer osjeća da je glazba štiti. Druga je napravila apstraktnu kompoziciju u bojama kao što je krzno njezinih mačaka, jer kad se osjeti nesigurnom pomaže joj da se sjeti mačaka s kojima se osjeća sigurno.

Treća osoba je napravila prostor koji je ogradila kartonskim kutijama, ostavila je slobodan dio za ulazak i ključ, dakle ona kontrolira taj ulaz. Tako se željela ograditi od ljudi koji joj se, osjeća, previše miješaju u život…”