SOCIJALIZAM S LJUDSKIM LICEM Izložba u MSU prikazuje portrete radnika poslije rata koje je Tošo Dabac rijetko pokazivao

Izložba Toše Dabca koja u Muzeju suvremene umjetnosti traje do 18. studenoga pokazuje najbolje iz žanra socijalne, radničke fotografije koju imamo na ovim prostorima, paralelno s ostvarenjima Dapčevih suvremenika poput Milana Pavića ili pak kasnijim radovima Ivana Posavca te Borisa Cvjetanovića čiji je najpoznatiji ciklus fotografija radnika u rudniku u Labinu. Naravno, Dapčeve su fotografije drukčijeg predznaka od Cvjetanovićevih, Dabac snima poslijeratnu industriju u rastu, optimizam, Cvjetanović, pak, štrajk rudara krajem osamdesetih.

Tošo Dabac bio je veliki radoholik, iza sebe je ostavio mnoštvo negativa, njih čak dvjesto tisuća. U arhivu smještenom u nekadašnjem fotografovom ateljeu u Ilici radi Marina Benažić koja svake godine u MSU priredi neku tematsku izložbu. Uvijek je to na jesen, nisam, doduše, baš shvatila zašto, jer tada nije obljetnica, Tošo Dabac rođen je i preminuo u svibnju, no svaka nova kontekstualizacija umjetnika njegove veličine neophodna je neovisno o datumu. Izložba “Tošo Dabac - Industrijska fotografija” koju kustosica radi u suradnji s Renatom Filčić, deseta je u tom ciklusu, prethodile su reportaže s obale, ulice Zagreba, portreti umjetnika i sl.

Arhiv Tošo Dabac

Tošo Dabac ove je fotografije snimao po narudžbi, dakle, nije imao odriješene ruke, što se treba svakako uzeti u obzir kada ih se promatra. Način na koji se snalazi i unutar zadane narudžbe i izvan zadatka svakako puno govori o pojedinom autoru i njegovu umijeću. Ipak, Dabac ih je rijetko pokazivao na izložbama, nema ih ni u monografiji, reproducirane su tek u nekim časopisima tog doba, no kao fotografija po zadatku.

Često su na ovim fotografijama u prvom planu lica radnika i radnica, nerijetko su ispod fotografije oni potpisani imenom i prezimenom ako ih je Dabac znao i zapisao. Dabac naime, očito je iz ovih fotografija, želi vizualno dočarati socijalizam s ljudskim licem, bilo da je riječ o markantnom radniku željezare Zenica s tamnim brčićima, radniku u tvornici stakla u Skoplju koji je skinuo majicu u procesu puhanja stakla, ili lijepom, zamišljenom licu pakerice u tvornici Pliva. Na jednoj je fotografiji i prikaz dječaka, po svojoj prilici osnovnoškolskog uzrasta, kako radi za strojem, a potpis stoji “U industrijskoj školi Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu, oko 1949.

Upravo iz te godine datira i fotografija dvojice radnika u bračkom kamenolomu, ali i Dapčeva dozvola za snimanje, da može posjetiti među ostalim tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Željezaru Sisak, Tvornicu parnih kotlova, Tvornice Rade Končar i Jedinstvo u Zagrebu. Dozvolu s ciljem “snimanja objekata čije će fotografije biti izložene na izložbi u Zagrebu” izdalo je Ministarstvo teške industrije FNRJ-a. Uslijedili su mnogi drugi zadaci, od kasnih četrdesetih do 1968. godine, kada datira posljednja snimka ove tematike.

Bruno Konjević / CROPIX

Lokacije na kojima snima, uz nabrojane, su i Izdavačka kuća Jugoslavija, Torpedo u Rijeci, Institut Boris Kidrič u Vinči, tvornica stakla i staklene vune Boce u Skoplju, Tekstilna industrija Kosovka u Prištini i sl. Izloženo je 120 fotografija različitih dimenzija. Na nekim, pak, fotografijama prikazani su radnici u daljini, u prvom su planu golemi strojevi. Na nekima, pak, nema radnika, već Dabac snima samo strojeve, kompozicija je gotovo pa apstraktna, pokazuju se dijelovi strojeva, ili mnoštvo čaša tvornice u Skoplju, što je jedna od najboljih fotografija izložbe.

Poseban segment izložbe čine snimke nastupa Jugoslavenskog paviljona na Međunarodnoj izložbi rada u Torinu, za koji su bili zaduženi Picelj i Srnec. Takve su smotre, podsjetimo, bile vrlo zanimljiv promotivni poligon, naročito za mlade zemlje kakva je tada bila Jugoslavija. Opća je tema izložbe bila Čovjek na radu, a Jugoslavija se predstavila temom “Odnosi u radnoj sredini”, bavila se i problemima radnika, i radničkim samoupravljanjem, i zagrebačkim kvartom Trešnjevka, gdje se nalazila tvornica Končar.