Prije više od stotinu godina osmislio je plan utopijskog Zagreba, koji bi da je prihvaćen sasvim promijenio sliku grada kakvog poznajemo danas. Spasio je ipak Botanički vrt od uništenja, projektirao vodovodnu mrežu ali i tzv ‘Sljemensku piramidu‘, izgradio prvo zagrebačko klizalište i teniski teren, napravio detaljne planove za mnoge zagrebačke ulice, izradio studiju povezivanja Kaptola, Dolca i Vlaške ulice...
Sve to, i još nebrojeni projekti, regulatorne osnove i ideje za budućnost Zagreba produkt su života i rada našeg urbanista Milana Lenucija (1849.-1924.). Stota obljetnica njegove smrti, koja pada baš na današnji dan, povod je za izložbu "Milan Lenuci - O stotoj obljetnici smrti", autorice dr. sc. Snješke Knežević, povjesničarke umjetnosti i germanistkinje koja je značajan dio svog znanstvenog rada posvetila upravo njemu i temi urbanističkog planiranja grada Zagreba. Izložba je postavljena u galeriji Modulor u CK Trešnjevka do 29. studenog, a sastoji se od foto-panoa te od izbora Lenucijevih planova i važnih regulacija, od kojih je većina nikad ostvarena u cijelosti.
Naziv "Lenucijeva potkova" osigurao mu je prepoznatljivost u široj javnosti. "Naziv za monumentalni okvir parkova oko središta Donjeg grada; od Zrinjevca s istoka do Trga Republike Hrvatske sa zapada, Lenucijeva potkova, rezultat je pogrešnih tumačenja i zaključaka ali je temelj jednog urbanog mita", objasnila je Snješka Knežević.
Manje je poznato da je Milan Lenuci od osam zagrebačkih donjogradskih trgova ustvari projektirao samo Trg kralja Tomislava, tada Trg Franje Josipa l. koji je bio dio regulatornog plana za područje od Sajmišta (današnjeg trga bana Jelačića) sve do zgrade Glavnog kolodvora. Zamišljen je kao monumentalna slika koja se otvara po dolasku na kolodvor. Regulacijom tog trga davne 1897. godine Lenuci je stvorio model koji je onda bezuspješno pokušavao primijeniti za uređenje tzv. Zapadnog perivoja, područje Marulićevog i Mažuranićevog trga.
On je bio zamišljen kao svojevrsni "sportski perivoj", na kojem je u više navrata postavljano klizalište (Lenuci je bio i vrstan klizač i zaljubljenik u sportove), da bi se na kraju, odlukom Vlade, on ipak prenamijenio za izgradnju Sveučilišne biblioteke. S obzirom na svoj položaj glavnog zagrebačkog urbanista, i to od 1892. godine, sudjelovao je u planiranju Donjeg grada i "potkove", te se kroz planove i regulacije dade iščitati vizija jedinstvene stilizacije perivojnih cjelina.
"Detaljnim istraživanjem, godinama, iz svih mogućih izvora, utvrdila sam da je ideja parkovnog okvira nastajala kolektivnim doprinosom zemaljskih i gradskih službi 1870-ih godina", naglasila je Snješka Knežević.
Gradonačelnik Zagreba na prijelomu stoljeća (1892.–1904.) bio je Adolf Mošinski, koji je, ako je suditi prema urbanističkim projektima koji su se realizirali u vrijeme njegovog mandata, razumio važnost gradskih službi za planiranje grada.
Lenuci je, kao njegov glavni urbanist, zaslužan za nekoliko "manjih" projekata. Projektirao je proširenje gradskog vodovoda i izmještanje potoka Medveščaka iz centra, ali i željeznu piramidu na Sljemenu (isprva izvedenu u drvetu 1870., zapamćenu kao prvi objekt u povijesti hrvatskog planinarstva), napravio regulatornu osnovu istočno od Draškovićeve do parka Maksimir. Upravo je Lenucijev prijedlog o podizanju pruge i stvaranju podvožnjaka i ceste u produžetku Kumičićeve ulice "spasio" današnji Botanički vrt od devastacije. Još 1883. projektirao je sustav javnih stuba između Gornjeg i Donjeg grada u Tomićevoj ulici, na mjestu uspinjače (nastale 1890.), što se do danas smatra prvim industrijskim dizajnom u Hrvatskoj. To su bile godine "opremanja" Zagreba kao glavnog grada kraljevine a veliki urbanistički projekti bili su pokušaji legitimacije grada kao europske metropole.
Ipak, Lenucijeva najveća vizija budućeg Zagreba ne samo da je neizvedena već je i javnosti malo poznata. Željezničke pruge koje sijeku Trešnjevku i Trnje ometale su slobodno širenje grada do Save, što je u svojoj skici generalne osnove grada iz 1907. riješio radikalnim izmjenama: izmještanjem željezničkih pruga iz urbane sredine u područje južno od Save, čime bi se Glavni i Zapadni kolodvor pretvorili u zaglavne kolodvore, stvaranjem širokog prstena prometnica oko grada i smještanjem industrijske zone i luke istočno od gradske mreže. Time bi Trešnjevka i Trnje postali integralni dio centra, čime bi se razrješio, prema mišljenju Snješke Knežević, glavni i gorući problem spajanja starog i novog središta Zagreba. Lenucijeva skica pokrenula je veliku raspravu struke i financijera, da bi dvije godine nakon nastanka, 1909., projekt ipak bio odbijen. Izmještanje željeznice osporeno je od Ministarstva rata kao strateški neprihvatljivo, a od uprave Mađarskih željeznica kao preskupo.
U tekstu nastalom povodom devedesetosme obljetnice Lenucijeve smrti, autorica Snješka Knežević obrađuje temu sudbine palače na današnjem Srossmayerovu trgu; kuće koju je projektirao i izgradio za sebe i suprugu. Lenuci je bio potpuno svjestan važnosti i vrijednosti lokacije; susjedi su mu Vranyczanyjeva palača s južne i palača industrijalca Karla Schlesingera sa sjeverne strane (kasnije preuređena u Hotel Palace). U svom je domu i umro 16. studenog 1924. godine. Njegovoj udovici Mariji biva dijagnosticirana "umobolja" te seli iz palače kod obitelji. Iz tog je razloga o sudbini palače (kao i Marije Lenuci) odlučivao dr. Rudolf Kolarić-Kišur, ugledni zagrebački odvjetnik koji ju mijenja za višestambenu kuću u Trenkovoj 14. Zamijenivši se tako sa vlasnicima Trenkove, Hermanom i Klaudijom Krauss, oni postaju novi stanari Lenucijeve palače do 1941. 22. lipnja te godine su uhićeni, a u kolovozu iste godine deportirani u logor Bročice ili Jasenovac ll. Palača je, kao i mnoge u centru Zagreba, uspostavom NDH naglo dobila nove stanare, mahom ustaške dužnosnike; pa je tako na prvom katu Lenucijeve palače stanovao ustaški pukovnik Eugen Dido Kvaternik, dok je na drugom katu živio doglavnik NDH Džafer Kulenović. Zanimljivo, od 1943. kad je u nju uselio s roditeljima, stanar palače bio je i legendarni košarkaški trener Mirko Novosel.
Planska cjelovitost kao karakteristika Lenucijeve idejne ostavštine apostrofirana je u govorima Snješke Knežević i arhitekta Borislava Doklestića, suradnika na izložbi, na samom početku otvorenja. Doklestić se u svom govoru dotaknuo Zavoda za planiranje grada, točnije njegovog praktičnog nepostojanja; kako je i sam obrazložio u svom tekstu za Jutarnji. Naime, bivši čelnik Zavoda, Slavko Dakić, zajedno sa svojim timom osmislio je projekte 2000+ te GUP2000, koji bi omogućio njihovu realizaciju, nakon čega je smijenjen dok je Zavod prestao biti institucija koju Grad konzultira. U svom je govoru Doklestić objasnio važnost jakih gradskih službi koje bi osigurale kontinuitet u provedbi projekata "Za realizaciju dugoročnih planova potrebni su nam alati, koje smo i donedavno imali pa smo ih izgubili. U te sustavne alate posebno naglašavam ustroj Grada i gradskih službi, koje osiguravaju kontinuitet provedbe projekata koji neće trajati samo jedan mandat. Potreban je multidisciplinarni tim koji će voditi Zavod za planiranje grada a posebno je bitna i stručna evaluacija projekata koji su bitni za grad, a mislim da to danas jedva da postoji."
Kao još jedan element koji tvori klimu koja afirmira plansku gradogradnju izdvaja i zakonodavni okvir: "Nužno je zakonom obvezati i osigurati gradnju i koordinaciju Grada i Vladinih institucija na zajedničkim projektima-posebno željeznicama. Grad bi trebao na svom prostoru postavljati posebne uvjete, čime bi se vratila prioritetnost javnog u gradskom prostoru. Posebno bi trebalo dati Gradu legitimitet izvlaštenja čime bi odlučivao o tome koje je područje i koja imovina važni za gradske projekte."
Ova je izložba bila doprinos u prepoznavanju utjecaja Lenucijevih ideja kao i prostora koje smo naslijedili a dio su našeg svakodnevnog života. I Knežević i Doklestić zaključili su da Zagreb treba cjeloviti projekt; ne projekt pojedinačne ulice, ceste ili fontane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....