IZLOŽBA

SIGMAR POLKE Ciničan i teškog karaktera, rijetko je davao intervjue, a za njegov rad neki su spremni izdvojiti milijunske iznose

 

O Sigmaru Polkeu, uz Gerharda Richtera najvažnijem njemačkom suvremenom umjetniku, čije cijene inače na aukcijama dosežu i do dvadeset i sedam milijuna eura, za koliko je za jednu privatnu kolekciju kupljena slika “Džungla”, znale su se za njegova života pripovijedati razne priče vezane uz njegov težak karakter.

Jedna od njih bila je, primjerice, o kolekcionaru i njegovu kaputu. Odnosno, da mu se dok je kolekcionar gledao njegova djela u ateljeu i razmišljao koje će od njih kupiti, Polke prikrao s leđa i popišao se na kaput koji ovaj nije skinuo. Oni koji su imali prilike posjetiti Polkeov atelje koji je bio smješten u napuštenoj industrijskoj hali, svjedočili su kako više nalikuje laboratoriju u kojemu se vrše eksperimenti, nego klasičnom umjetničkom ateljeu. Koliko je u pričama oko ovog umjetnika bilo romansirane biografije, teško je zaključiti jer je Polke, naime, rijetko davao intervjue, posljednji je navodno dao još osamdesetih godina.

No, lak karakter nije bio. Guardianov kritičar Adrian Searle prepričavao je kako se uputio u Köln, jer mu je obećan intervju prigodom umjetnikove samostalne izložbe u Tate Liverpool sredinom devedesetih godina. No, adresa koju je dobio zjapila je već mjesecima prazna, na što mu je već na početku vožnje pokušao ukazati i taksist koji ga je vozio. Po povratku doma, dočekala ga je tek razglednica s umjetnikovom isprikom.

Golemi opus

Otprilike u isto vrijeme kada je poznati kritičar britanskih novina pokušao dobiti intervju, nastali su i radovi ovog umjetnika koje ćemo od danas pa sve do 18. kolovoza imati prilike vidjeti u Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti na izložbi “Glazba nerazjašnjenog porijekla”. Izložba je, treba to napomenuti, putujuća u organizaciji Goethe-Instituta Kroatien i obuhvaća četrdeset radova ovog umjetnika, u tehnici gvaša, svi su radovi datirani u 1996. godinu.

Naravno, to je manji dio golema Polkeova opusa, no ako ste ljubitelj njegova rada, a ja svakako jesam, znat ćete cijeniti priliku vidjeti njegove radove uživo. Radovi su, na izložbi u MSU, naime, karakteristični za njegovo slikarstvo i specifično razdoblje u njegovom stvaralaštvu devedesetih godina, a koje se temelji na eksperimentu slikarskim tehnikama, u konkretnom slučaju riječ je o kapanju i meandriranju boje na papir. Tom slobodnom kretanju boje Polke potom suprotstavlja čvrste točkaste rastere i tako stvara kontrast. U gvaševima, također, nalazimo tipične motive koji se kreću između figuracije i apstrakcije, često se referiraju i na poznata djela povijesti umjetnosti.

Posebnost ciklusa su naslovi kojima se direktno obraća gledatelju, primjerice rad nazvan “Koliko je dugačak metar?” prikazuje, u točkastom rasteru, čovjeka sa štapom ispod ruke, potom rad “Prema statistikama, svaki Nijemac posjeduje 10.000 predmeta”, a koji u crvenom točkastom rasteru prikazuje obitelj, pa radovi “Kako koristiti smiješno jednostavne riječi poput ‘uvijek’ ili ‘nikada’ ili ‘nažalost’ ili ‘ah’!”, “Posebno su cijenjeni oni čiji se miris širi samo u krugu od nekoliko centimetara, a moguće ih je osjetiti tek iz neposredne blizine”, “Voda za cvijeće ne smrdi ako se u nju doda komad drvenog ugljena”, “Za Njemačku nije prioritet, niti je potrebno kritički razjasniti’ postoji li negdje drugdje u svemiru ‘inteligentan život”.

Tema pogreški

Ukazujemo na ove naslove sa zagrebačke izložbe kako bismo predočili na specifičan Polkeov smisao za humor i za cinizam. Iz istog su razdoblja, no nećemo ih nažalost vidjeti na izložbi, radovi koji ukazuju na slučajne pogreške koje se znaju dogoditi u brzom ritmu novina. Serija “Greške u tisku” nastala je sredinom devedesetih godina, kada Polkea počinje zanimati tema slučajne pogreške, a takav je bio da se za pojedinu temu zanimao neko vrijeme, a potom ju je napustio. Ili bi povećao i dodatno “doradio” grešku koja se uistinu dogodila u novinama, a nekad je i sam namjerno radio greške.

Sigmar Polke rođen je 1941. godine u šleskom Oelsu, kao peto dijete u mnogočlanoj obitelji od osmero djece. Obitelj 1945. dolazi u Njemačku, prvo u Istočnu Njemačku, a osam godina kasnije u Zapadnu. Sve je to ostavilo traga na njegovu djelovanju, kako će se kasnije pokazati. Kao dvadesetogodišnjak odlazi na studij na Umjetničku akademiju u Düsseldorfu, gdje mu među ostalim predaje i Joseph Beuys. Sprijateljuje se s Gerhardom Richterom, još jednim velikanom njemačke umjetnosti. S Richterom i Konradom Luegom utemeljio je pravac kapitalistički realizam, stilski pravac oprečan socrealizmu, no istodobno protivan i konzumerizmu.

Inače, Richter i Polke su se kasnije gadno posvađali i nisu pričali sve do Polkeove smrti 2010. (umro je sa 69 godina, od raka), iako im se znalo dogoditi da koriste, slučajno, iste motive u svojem stvaralaštvu. Jedan od primjera su radovi nastali na temelju policijskih snimaka Andreasa Baadera i Jana-Carla Raspea, dvojice vođa Baader-Meinhofa koji su pronađeni mrtvi u ćeliji, a nije razjašnjeno, podsjetimo, je li bilo riječi o samoubojstvu ili ne. Ne zna se što se dogodilo među dvojicom umjetnika, no netko ih je jednom pokazao s boksačkim rukavicama kako bi ukazao na sukob dva velikana njemačke i međunarodne umjetnosti.

Polke i inače nije bježao od političkih tema, bilo onih vezanih uz njemačka pitanja, bilo američke vanjske politike i slično. Kritičar Laszlo Glozler napisao je kako je Polkeov značaj među ostalim i u tome što je pokazao kojim se sve temama umjetnost može baviti upravo u doba kada se za nju počelo smatrati da se bavi samo utopijskim pitanjima. Osim politike, prikazom povijesnih događaja i percepcije tih događaja, na kritičarskoj se meti znamenitog njemačkog umjetnika pronašla i sama umjetnost.

Život u komuni

I dok su se na samom početku stvaralaštva i Polke i Richter oslanjali djelomice na američki pop art, no s njemačkim smislom za ironiju (u radovima se tog razdoblja kao teme mogu pronaći zečice, uvećana čaša šampanjca, supermarket...), sedamdesetih godina Polke se preselio u komunu izvan Düsseldorfa, gdje se neko vrijeme drogirao. Iz tog su doba psihodelične slike s temama gigantskih gljiva. Konzumirao je, doduše, ponajviše opijum. U to doba često putuje u Afganistan i Pakistan, gdje se bavi fotografijama. Polke se bavio slikarstvom, kiparstvom, grafikom, fotografijom, filmom i performansom.

Znao je inače koristiti u svojem radu uz klasične razne često i vrlo neobične materijale, kao što su meteorska prašina ili deterdžent. U jednom je, pak, od rijetkih intervjuua izjavio: “Stvarajući, moram nešto i riskirati “. Svoje je točke na radovima, koje su bile i očita poveznica s estetikom pop arta, pak objasnio na sljedeći način: “Ja i točke smo nerazdvojni. Zapravo sam i ja sam točka, no u jednom trenutku smo se razdvojili pa sad živimo svaki svoj život.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 20:44