Ovih sam dana na Facebooku na "zidu" Ire Payer čitala raspravu koja se povela nakon što je ta dizajnerica napisala da je smrću Borisa Bućana umro "po svoj prilici, posljednji, u autorskom smislu, zaista velik dizajner s naših prostora". Slažem se s konstatacijom koja se pojavila u komentarima da smo u sjećanjima na Bućana češće isticali njegov slikarski doprinos, i da je time učinjena nepravda dizajnerskom dijelu njegova opusa.
Puno ih je statusu Ire Payer proturječilo iz drugog razloga. Pisalo se, s punim pravom, pa se i Payer složila, da imamo još jednako velikih dizajnera tog ranga. Ime koje se spominjalo jest ono Mirka Ilića. Iako živi u Americi. Ilić je često u dijalogu s našom scenom. Bilo vlastitim izložbama, primjerice, kad je podržao Školu za primijenjenu umjetnost, bilo kad je posredovao u donacijama djela pojedinih stranih autora našim muzejima (Miltona Glasera MSU), bilo zastupanjem djela u Americi djela kolega u koje vjeruje (Bućan i Arsovski u njujorškoj MoMA-i). U Hrvatskoj je bila u nekoliko gradova izložba međunarodnih plakata na temu tolerancije koju je kurirao, a koju su vandali uništili djelomice.
Otišao je iz Zagreba sredinom 80-ih, bilo bi zanimljivo spekulirati kako bi njegovi radovi izgledali da je ostao
Ovih dana Ilić boravi u Zagrebu, i donio mi je knjigu koja me je razveselila neopisivo. Riječ je o knjizi koju je napisao sa Stevenom Hellerom i Beth Kleber, a posvećena je velikanu s kojim je često surađivao i koji je na njega vizualno utjecao, Miltonu Glaseru. Riječ je o dizajneru koji je široj javnosti najpoznatiji po logotipu koji je diljem svijeta sinonim za New York - I Heart New York. Dalo bi se sada spekulirati koliko su Glaser, i Heller, s kojim je već napisao knjigu, utjecali na Ilića, kako bi se on razvijao da je kojim slučajem ipak ostao u Zagrebu (puke spekulacije, naravno, političke su prilike bile kakve su bile). S Hellerom je, dakle, napisao "Head to Toe: The Nude in Graphic Design" i "The Swastika and Symbols of Hate", među ostalima. Tema je, u svakom slučaju, Glaser. Knjiga se zove "Pop", a izdavač je Monacelli. Monografija je velika, teksta je manje, temelji se na vizualnom dijelu. Naravno, ima smisla. Umjetnik je umro prije dva ljeta pa mu je ova knjiga na neki način i posveta. Preminuo je 26. lipnja, točno na dan kada je imao 91 godinu.
Na naslovnici je knjige rad iz 1967. godine, naslovnica World Journal Tribunea, sve pršti od boja, dominiraju ružičasta i crvena, od hipija, fantazmagoričnih oblika. Malo tko je znao duh epohe definirati kao što je to znao Glaser. Nije ni čudo, stoga, da su ga autori serije pozvali da napravi plakat za nekoć iznimno popularnu seriju "Mad Man", smještenu u svijet reklama epohe 60-ih.
Jednako je psihodelična bila naslovnica magazina Time 1968. godine, tema je bila "Kalifornija". Prikazani su mnogi stereotipi koji su se povezivali uz zapadnu obalu, u formi kolaža. Glaser se, može se pročitati u knjizi, prisjetio i kako se od njega zahtijevalo da napravi svoje ilustracije u pseudopsihodeličnom stilu, da kombinira motive koji predstavljaju "cool" okolinu u Kaliforniji u to doba.
Glaser u tom razdoblju čini duo, sa Seymourom Chwastom. U uvodu knjige piše da su se pojavili na sceni s vulkanskim intenzitetom, u poslijeratno doba, u zoru Baby Boom epohe. Smatraju, dalje, autori knjige da je njihova suradnja učinila više za grafički dizajn tog doba, nego što je suradnja Johna Lennona i Paula McCartneya učinila za glazbu. Radili su naslovnice za knjige, časopise, ploče, plakate, reklame... Kao djeca, obojica su maštali uz ostvarenja Walta Disneyja, a galerija su im bili masovni mediji. Glaser je, inače, treba i to reći, studirao u Bologni. Njihov se utjecaj posvuda osjećao, a treba se prisjetiti da je sličan, psihodeličan dizajn kod nas radio Mihajlo Arsovski tih godina.
U to je doba Glaserov najpoznatiji rad naslovnica albuma za Boba Dylana, danas jedan od njegovih najpoznatijih radova. Kosu muzičara čine psihodelične boje, a lice mu je prikazano iz profila, kao tamna silueta. Plakat je nastao inspiriran kako meksičkom uličnom umjetnošću, tako i neobičnim autoportretom Marcela Duchampa, koji se uvriježeno smatra ocem moderne umjetnosti.
No, ima i manje poznatih, pa i dječačkih crteža. Među njima je i onaj koji je napravio kad mu je bilo samo 12 godina, za svoju kolegicu iz razreda. Već je na tom crtežu ispripovijedao čitavu priču, moglo se naslutiti gdje će krenuti. A možda je jednostavno lako tako zaključiti iz današnje perspektive.
U poglavlju nazvanom Portreti i lica, prisjećaju se autori knjige kako je Glaser satima znao sjediti na sastancima, mirno, i skicirati lica. U tom su poglavlju nastale mnoge ilustracije za naslovnice knjiga Hermana Hessea, ali i portreti Georgea Bernarda Shawa koje je crtao. Potom je crtao siluete. Zrake i duge. U tom su poglavlju mnoge naslovnice magazina New York.
Prisjetili su se autori knjige kako je rekao da svatko u životu ima tri čina. Glaser je, po svoj prilici, imao i više. Glaserovu je biografiju ukratko najbolje opisao njegov kolega Chip Kid: "Ako grafički dizajn ima velikog majstora, Glaser je Michelangelo. Dylanov plakat. Ja volim New York. Magazin New York. Sve ostalo". Najpoznatiji je zasigurno po znaku "Volim New York", po crnim slovima INY i crvenom srcu, koji je nastao 1977. kako bi se promovirao njujorški turizam. Imala sam sreću napraviti intervju s Glaserom za njegova života, kao i svi veliki autori bio je jednostavan sugovornik, nije komplicirao. Ispričao mi je kako je znak napravio u vrlo kratkom roku i pro bono. Danas je ikona pop-kulture, kako znak, tako i njegov tvorac.