SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ 'Prilično se zabavljam dok pišem i dok slikam. Da nije toga, teže bih podnosio svoj život'

“Svaki udar, politički ili srčani, dolazi neočekivano, bez najave, bez objašnjenja i zauvijek mijenja onog kome se dogodio”, piše na koricama zadnjeg romana Semezdina Mehmedinovića “Me’med, crvena bandana i pahuljica” koji je prošle godine objavljen u izdanju Frakture.

Sve ono što svakog zaokuplja, pitanja života i smrti, sadašnjosti i povijesti, bolesti i zdravlja, putovanja i ostajanja nalazi se u toj knjizi koja je upravo nagrađena u Rovinju i u Tuzli. O Mehmedinovićevoj knjizi napisani su brojni osvrti, pa ipak pisac kaže kako je pomalo umoran od pogrešnog čitanja tog svog možda i najintimnijeg djela u kojem je opisao do najsitnijih detalja kako je preživio srčani udar, a onda ispisao i svojevrsnu ljubavnu priču iniciranu bolešću voljene žene. I dok ih je većina bila koncentrirana na piščev zdravstveni bilten, nekako su u sjeni ostali i književni tekst i fascinantni piščevi crteži kojima je upotpunio drugi dio romana napisan za jednog posebnog čitatelja.

Upravo ste primili dvije važne nagrade za vašu knjigu “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, nagrade “Mirko Kovač” i “Meša Selimović” koje nose imena dvojice velikih književnika s ovih prostora. Kovača ste i osobno poznavali. Koja su vaša sjećanja na njega i je li i na koji način utjecao na vaše pisanje?

- U svom govoru nakon dodjele nagrada, ja sam rekao nešto o tome. Kovač je meni važan pisac. Bio sam student kad je on objavio svoj roman “Uvod u drugi život”. I to je tada radikalno promijenilo moj odnos prema književnosti. Ta knjiga je između svojih korica objedinila različite forme (kratku priču, pjesmu u prozi, mikro esej, feljton, itd), a da to ipak nije štetilo cjelini knjige, naprotiv. Taj njegov radikalni formalni eksperiment na mene je kao mladog pisca djelovao oslobađajuće. I nešto od toga što sam kao čitalac otkrio iz knjige “Uvod u drugi život” pomagalo mi je kasnije u pisanju vlastitih tekstova.

Jedan od crteža objavljenih u romanu “Me’med, crvena bandana i pahuljica”

Napokon, u svome odnosu prema drugima Kovač je također imao nešto oslobađajuće, takav je bio i kao sugovornik. Satima se s njim moglo razgovarati o važnim i “teškim” stvarima a da sam razgovor bude ugodan i opuštajući. Imao je veliku lakoću sjećanja. Recimo, gledao je kako palim cigaretu, a onda mi je ukratko ispričao svoje iskustvo s duhanom. Nikada nije pušio. Samo je jednom u nekom moskovskom hotelu Lordan Zafranović, rekao je, došao s kutijom cigara koje se zovu Tito. To su bile one cigare koje je Fidel specijalno slao maršalu u Beograd. I veli Kovač, morao sam to probati. Povukao sam dim dva, rekao je, i onesvijestio se.

On je sugovornike činio lucidnijim. Imao je posebnu veselost u svome načinu, i potpuno jedinstven šarm. Po tome spada u rijetke među piscima. Ja ne volim razgovarati s našim piscima, posebno ne nakon ratnih devedesetih godina, to je uvijek tegoba, to je uvijek govor nezadovoljnika i neka naša blatnjava gorčina. Inače, naš svijet ne umije uživati u razgovoru.

Rekli ste mi prilikom našeg susreta da vam je dosta pitanja o bolesti i Trumpu, temama kojih se dotičete u romanu, jedne više, druge manje. Pa ipak nameće se pitanje nakon što ste ogolili svoju intimu, kako izgleda vaš život danas u odnosu na vrijeme o kojem pišete? Pa i u odnosu na Trumpa...

- Ma, umoran sam od pogrešnog čitanja moje knjige. Ja očekujem da se ona čita kao književno djelo, a uporno se srećem s površnim čitaocima koji, zbog tog što u priči tematiziram srčani udar i moždani udar, knjigu prepoznaju kao neki medicinski izvještaj. Onda su i najčešća pitanja koja mi se u ovakvim prilikama postavljaju posljedica tog površnog interesa, oni se zanimaju za moj medicinski bilten. Ne radi se naprosto o tome da se tu miješa javno i lično, već o tome da se tekst ne čita kao književni tekst, kako bi valjda trebalo. Vrlo je malo čitalaca danas. Ja mislim da je ova knjiga prije svega rasprava o zaboravu, jednoj iznimno važnoj temi u našoj stvarnosti danas. U kritičkim tekstovima pisanim o mojoj knjizi, samo rijetki su ukazivali na ono što je u njoj zaista bitno.

A što se mene u Americi tiče, ja živim uredan život pripadnika ovdašnje srednje klase, a to znači da sam u materijalnom i svakom drugom pogledu zaštićen. To nikada nije bio život u kojem sam se osjećao sasvim komotno, pa zbog toga hoću da vjerujem kako me blagostanje nije uspjelo korumpirati.

Jedan od najnovijih radova iz ciklusa “Razglednice za Aleša”

Trump je globalna tegoba. Meni, konkretno, on je ozbiljan problem već više od dvije godine zbog toga što radim kao televizijski producent, pa sam prisiljen preslušati svaki njegov govor, pročitati svaki njegov twit, a to je nezamisliv teror s kojim se sve teže nosim. To više nema nikakve veze s njegovom konkretnom politikom, koja je inače katastrofalna, već je to sada averzija prema tonu i boji njegova glasa.

U knjizi su posvete i nekim vama važnim i dragim piscima i pjesnicima, primjerice Tomažu Šalamunu i Alešu Debeljaku?

- To su dva pisca s kojima sam se sretao osamdesetih, u vrijeme one naše zajedničke države, kad smo sebe doživljavali kao pripadnike istog kulturnog kruga, da ne kažem iste književnosti. Ja sam u Sarajevu krajem osamdesetih objavio prijevod Šalamunove čuvene prve knjige “Poker”, i sjećam se da je on iz Ljubljane doputovao na njenu promociju u Kamerni teatar 55.

Nije bilo mnogo gostiju. I svi su imali potrebu da nešto kažu. Posjetioci iz te noći, dvije godine kasnije, nakon što je grad opsjednut, završili su na različitim stranama, ali je istina da su te večeri svi dijelili isto oduševljenje pjesmama Tomaža Šalamuna. I gradski pjesnik Izet Sarajlić, i tadašnji direktor Kamernog teatra Slavko Milanović. Trebalo je puno godina proći da taj paradoks prihvatim kao sasvim prirodan i normalan.

Poslije, kad sam se preselio u Ameriku, družili smo se, razmjenjivali poruke, ozbiljno vrijeme proveli u telefonskim razgovorima. Tomaž i Aleš su u Ameriku dolazili često. Oni su ovdje bili moji američki prijatelji. Divni Tomaž Šalamun, i njegova posvećenost poeziji! Sjećam se, krajem devedesetih, bio je slovenski kulturni ataše u New Yorku, pa je često svraćao u D.C. I tada smo se sretali na kafi u knjižari Kramerbooks. Jednom smo bili usred razgovora kad se tamo pojavio predsjednik Clinton, reakcija gostiju je bila glasna, a to je Šalamuna prekinulo usred rečenice o perzijskoj poeziji, namrštio se zbog te nepotrebne buke u knjižari, nezainteresirano je pogledao američkog predsjednika, i onda nastavio svoju rečenicu tamo gdje ju je prekinuo.

Aleš i Tomaž, oba su veliki pjesnici, a dodatno je tragično to da su u kratkome vremenskom razmaku oba otišli. Preveliki gubitak.

Ušao sam u one godine kad se moj svijet vrtoglavo smanjuje. I moja se usamljenost prilično uvećala. Ostao je još vrlo mali broj prijatelja s kojim imam neku redovitu komunikaciju. Manje nego što je prstiju na jednoj ruci.

Drugi dio knjige naslovljen “Crvena bandana” upotpunjen je vašim autorskim crtežima. Možete li nešto reći o okolnostima njihova nastanka i zašto ste se odlučili na takav pristup?

- Mene crtanje zabavlja. Kad sam pisao fragmente iz “Crvene bandane”, moja namjera je bila pretvoriti te zabilješke u knjigu za jednog čitaoca, za mog sina, jer sam osjećao potrebu da mu kažem dvije, tri stvari. I ti crteži su bili dio nagovora da on to i pročita. Uvijek sam vjerovao da je lakše čitati knjige sa slikama. To je, dakle, bila knjiga pisana samo za njega. I crteži samo za njega. Ja sam predugo odvojen od čitalaca, cijeli nas Atlantik dijeli, zapravo sam se osjećao toliko odvojen da sam prestao vjerovati da čitaoce imam.

Pisati u Americi za čitaoce u Sarajevu, to je kao govoriti u gluhi bezdan. Tako otprilike sam se osjećao. I zbog toga sam se okrenuo radikalnim konceptima kao što je pisanje knjige za jednog, konkretnog čitaoca. Vjerojatno bi se tome moglo dati neko konkretno psihološko objašnjenje. U svakom slučaju, ja sam to pisao na našem putovanju kroz Arizonu, i po kalifornijskim pustinjama. I prijalo mi je usputno bilježenje u male moleskine teke. A crtanje mi je možda prijalo još i više.

Odakle taj vaš interes za likovno stvaralaštvo i kada se on javio?

- Valjda to traje otkad znam za sebe. Ja mislim da sam trebao biti slikar. Ali nije bilo uvjeta za to. Nisam mogao studirati Akademiju. U onom našem socijalizmu, nije bilo novca za boje i platna. I onda nisam slikao. Tek kad sam ostario, poželio sam da istjeram sve svoje dječje neostvarene snove, a jedan od njih je slikanje. I počeo sam slikati.

“Sanja spava” iz ciklusa “Bagatele”

Vi, Miljenko Jergović, Jusuf Hadžifejzović i Milomir Kovačević Strašni dio ste ekipe koju je svojom karizmom u caffe galeriji Zvono okupljao kipar Saša Bukvić. 30-ak godina kasnije o tom se mjestu i tom vremenu stvaraju legende. Što je zapravo bilo Zvono?

- Zvono je bio jedan mali kafić, galerija u kojoj su izlagali neki bitni umjetnici tog vremena. Recimo, Tom Gotovac je bio jedan od njih. Okupljalište muzičara, slikara i pisaca. Nalazili smo se tamo, radili neke zajedničke projekte i dobro se zabavljali. Sve dok se to s ratom nije raspalo. Jedan od malih art projekata iz tog vremena, koji mi se danas čini važnim, naslovnica je časopisa koji sam tada uređivao, a na njoj je objavljena fotografija torte koju je kipar Saša Bukvić napravio.

Torta je imala oblik tadašnje države, Jugoslavije, koju je ostalo još samo da se razreže i razdijeli. To je objavljeno dvije godine prije rata, onog prvog, kratkog, u Sloveniji. I mnogo drugih sličnih malih radova koji mi se i danas čine važnim. A bilo je to posebno vrijeme i zbog toga što smo bili mladi i prilično divlji.

Možete li nešto reći o temama koje vas trenutno zaokupljaju u književnosti kao i o nekim budućim projektima vezanim za vaš likovni rad?

- Pišem jedan rukopis o zaboravu, opet. Opsjednut sam temom zaborava. Pišem također i roman o osamdesetim godinama svoje mladosti, to je mješavina stvarnih i fiktivnih događaja o grupi slikara iz Sarajeva. Tema omogućava da za potrebe tog rukopisa također i slikam. Moj plan je da, kad objavim tu knjigu, u Zvonu (koje zahvaljujući Saši Bukviću i danas postoji, u drugom prostoru) postavim i izložbu slika koje će u knjizi biti objavljene. Ja se prilično zabavljam dok pišem, i dok slikam. Da nije toga, teže bih podnosio svoj život.